BLOG

Sjeti se da je ovo putovanje bez mjerenja. Bez odredišta.

Sve što trebaš je upravo tu. Možda ono što je tu ne želiš, uporno odbijaš i bojiš se pogledati. Ali onda se sjeti da je samo tvoj um u otporu. Kada nešto ne može dobiti, stvara mentalne opsesije o tome, mašta, putuje u budućnost. Vjeruj da možeš promatrati ovo što je tu. Vjeruj da možeš dobiti ono što ti treba promatranjem. Upravo suprotno od onoga što vjerujemo, kada izostane reakcija uma, zapravo se događa suprotno. Postaneš toliko otvoren da se dogodi ono što se treba dogoditi. Vjeruj i promatraj, ali ativno.  Nemoj samo biti svjestan, postani svijest. Što god da se dogodi ili što osjećaš, nije osobno. Ponekad se definiramo po iskustvima, što može biti dugoročno bolno. Željet ćemo nekog iskustva više, nekog manje, ljutit ćemo se ako nas drugi tako ne vide. Kada smo svjesni, zapravo postanemo jedno veliko ništa, a opet jedno veliko SVE. Tvoje emocije te ne definiraju jer je tvoja svijest puno veća od iskustva. A tvoja definicija svijesti jedino je ljubav. Definiraj se kao ljubav.

Okruži se i osjeti svoju ljubav. Onda će ti dati snagu da vjeruješ u trenutak bez straha da taj trenutak nije dobar za tebe i dat će ti snagu da budeš strpljiv. Ne traži izvana ono što se može pronaći samo iznutra. Ti si ljubav. Ona svjesna, ona bezuvjetna, ona koja ne ovisi o nikome i ni o čemu. Sve ostalo je produžetak tvoje ljubavi. Baš kao što su ruke produžetak srca. Svi ljudi koji dolaze u tvoj život, čak i tvoja djeca, životni partneri – svi oni vole i voljeni su od izvora tvoje ljubavi. Kada se naučiš voljeti bezuvjetno, onda će i oni to naučiti od tebe. Nije sebično prvo voljeti sebe bezuvjetno. Zapravo, tvoja odgovornost je to da brineš o ljubavi koja ti je dana, ali nije odgovornost drugih da te čine sretnim.    Biti mindful nije samo biti svjestan, to znači biti i svjestan te unutarnje ljubavi koja je temelj svega. Tek s ljubavlju je lako biti svjestan jer biti ćemo spremni otvoriti oči pred nečime samo ako to volimo. Čak i ako ti se ponekad ne sviđaju tvoje akcije, misli, djelovanja ili tvoje tijelo – samo ako to voliš moći ćeš to vidjeti. Mnogi se zapletu u tome da nešto napokon vide. Misle da to moraju sad riješiti, popraviti, promijeniti životni stil, jesti bolje, izgledati bolje. To su oči uma koje žele popraviti tvoje prirodno stanje, tvoju prisutnost. Naravno da je moguće mijenjati se. Ali samo onda kada to čini svjesnost. A svjesnost je blaga, ona vidi i kaže – ahaa, vidi kako sam tu ljuta jer ne mogu postići nešto u kratkom vremenu. Ona kaže – U redu je ako to ne mogu. Svjesna sam da sam ja LJUBAV bez obzira na sve. A onda iz ljubavi dolazi inspiracija, motivacija i snaga da postanemo bolji. Ne iz uma koji to želi iz moralnih razloga ili iz upoređivanja, ili iz straha od odbacivanja.

Sve se vraća opet na onu bezuvjetnu iskru ljubavi koja je u tebi posijana i prije nego što si se pojavio na ovom svijetu. Ne zaboravi, ona postoji u svakome. Kada si svjestan svoje ljubavi, pomogni onima koji ne vide onu svoju. Nemoj se hvatati na njihovu agresiju jer njihova agresija je samo ogledalo njihove nesvjesnosti o tome da su i oni ljubav, ona BEZUVJETNA. Kako to ne vide, traže da se neki uvjeti zadovolje izvana. Iako imaju mnoge probleme u ovom sadašnjem trenutku– svi oni imaju istu ljubav koju i ti imaš. Gledaj očima svoje ljubavi i vidjet ćeš kako se svijet mijenja u trenutku. Svi imamo kapacitet za ljubav i promjenu u bilo kojem trenutku. Svi smo mi tu jedni za druge i bez obzira koju ulogu imamo u životu, svi možemo jednako doprinijeti buđenju svijesti/ljubavi. Ne moramo biti ništa posebno.  Ponekad jedan pogled iskrene ljubavi na ulici od potpunog stranca može otvoriti tvoj unutarnj svijet. Nadam se da ćeš doživjeti trenutak kada će tvoja ljubav tebi reći – napokon si tu!

Može li se uvijek živjeti opušteno?

Ova Australija ima nešto što zaustavlja vrijeme. Ta sloboda i zrak koji obilazi ovaj kontinent. Ne znam ni opisati, a nisam sigurna je li to univerzalno iskustvo svih. Jer ne mogu svi to tako doživjeti. Ako previše borave na svom kontinentu, onom koji umjesto zraka i sunca kreira misli i misli, onda je nemoguće doživjeti svijet. Za mene, ovo mjesto budi moje tijelo i uspavljuje misli. Naravno da ima svega, nekad ne baš lijepih trenutaka, nekad onih prekrasnih koje želiš zadržati zauvijek. Potpuno je ok tamo između vrha i dna gdje uzimaš življenje manje ozbiljno, a život živiš punim plućima. Nekako sam vjerovala da mir kreiramo samo iznutra, ali sada znam da smo mi jedno s okolinom u kojoj živimo. Unutra i vani samo su pojmovi koje um koristi da opiše unutarnje i vanjsko iskustvo. I jedno i drugo naša su iskustva, naš su svemir. Bez ovog tijela ne bismo mogli odvojiti sebe od okoline. Imamo tijelo koje je naše, ali svijest nadilazi taj fizički okvir i tijelo nam služi da koristimo tu univerzalnu svijest. Pokušaj jednom sjesti na travu usred prirode i zatvori oči. Osjetit ćeš da si ti dio svega i da ti tvoja osjetila samo pomažu da čuješ cvrkut ptica, osjetiš toplinu sunca. Ali sve je to tvoje. To je taj mir o kojem pričam, on se nalazi u svemu. A ti si sasvim prirodno dio njega.  

Tijelo je naš alat koji nosi dušu, ono nešto što ne možemo opisati ni vidjeti, ali svakako možemo svi osjetiti. I duša se ne nalazi u glavi, ne samo u glavi. Nalazi se u tijelu svih nas. Zamisli cvijet koji raste. Neke se pojave unutar njega mogu fizički objasniti, ali fenomen boje cvijeta i onoga što on je ostaje neobjašnjivo. Isto je i s našim tijelima. Naša tijela nose naš osmijeh, naše talente, našu posebnost. To se zove duša. Znamo da smo puno više od tijela. Čini se da kad se tijelo nađe u okolini koja mu odgovara, tada svjesnost može u potpunosti postojati i duša postaje slobodna. To postojanje nema funkciju ni posao. Ako budeš svjestan, imat ćeš bolju koncentraciju, ili ako si svjestan manje ćeš reagirati. To će se dogoditi, ali ne zato što je to funkcija svjesnosti. Vrlo jednostavno, to je svjesnost. Kada sam tek upoznala termin mindfulness zalijepila sam se kao palačinka na tavu za to. Međutim, mindfulness nije tehnika niti nekakav oblik pomoći. Svjesnost je naš jedini posao, naša priroda. Sve ostalo u životu što smo razvili je tehnika. Tehnika učenja, rada, bivanja roditeljem, vožnja automobila,… Prije svega toga postoji svjesnost.

Kada se probudimo i prestanemo ignorirati svjesnost, ona počinje govoriti. Počinje živjeti, počinje te voditi kroz život, zamjenjuje sve one misli i upute iz uma. Osjećaš slobodu. Nedavno sam baš ovim riječima odgovorila na pitanje kako sam. Dobila sam komentar prepun straha. Ovog puta straha koji nije bio moj. Odgovor je bio: Da, ali ne možeš tako zauvijek živjeti. To nije moguće. Kako to misliš? – pitala sam.  Zato što to nije život, moraš početi raditi, živjeti, što kad dođu problemi? Pa baš to i radim. Baš to i radim, ponovila sam. Nije se čulo. Strah je bio puno veći. Zato sam sada odlučila o tome napisati nekoliko riječi. Istina koja se probudila u meni je toliko veća i jača od bilo čega. Jača je od straha. Napokon. To je sloboda koja se ne može riječima opisati. Zato ću samo reći.

Nemojte se bojati slobode. Života izvan forme, izvan okvira, izvan financijske sigurnosti, karijere, prijatelja, braka pa čak i djece. Bez tebe ništa od toga ne bi postojalo. Odakle strah onda, kada ti sve kreiraš. Ti si puno veći od straha, od gubitka. Svaki trenutak je samo novo sada. Nema budućnosti ni prošlosti. Nema skupljanja bodova (novaca) u životu. Što idemo stariji, ne znači da moramo imati više i biti sigurniji. To će doći prirodno jer se tvoje tijelo prirodno razvija za takve poteze. Ne moraš planirati potrebu da budeš majka, potrebu da budeš baka, potrebu da imaš novac i karijeru. Sama tvoja prisutnost na ovoj planeti je tvoj jedini posao. Što ideš dalje od sebe, što si više napetiji zbog moranja i trebanja tvoje tijelo ne može dobiti informacije od sadašnjeg trenutka koji jedini postoji i koji kreira tvoju budućnost. Možeš to zamisliti kao da te netko traži, a ti se stalno pomičeš. Što se više pomičeš od trenutka, teže te je pronaći. Što više za nečim tragaš i forsiraš to si dalje od onoga što već jesi. Tu dolazi ona frustracija i osobna nesreća. Kada ne živiš u trenutku, ne živiš svoj život. Planiraš nešto što možda drugi željeli ili ostaješ u odnosu jer se bojiš budućnosti. Nikako da uđeš u svoju kožu i vjeruješ. Tvoj koncept života postaju dani, mjeseci, godine, a ne broj udaha i izdaha. Koncept vremena nekako te kupio, postaješ rob vremena. Strah od smrti toliko je veliki da te spriječava da živiš, dok cijelo vrijeme zapravo preživljavaš smrt koja dolazi.

 Sve da nemaš ni jednu misao u danu, preživio bi. Tvoji instinkti, tvoje tijelo i tvoja duša puno su jači od bilo koje tvoje misli.

Osjeti odgovor o tome možeš li i jesi li spreman živjeti opušteno. Jesi li spreman otpustiti napetost. Vjeruj trenutku. Nismo planirali da budemo rođeni, kako onda možemo planirati svaku odluku, osjećaj i ono što nas vodi kroz život. Nisam ni ja birala da se osjećam slobodno u ovoj zemlji. To je došlo. Na kraju nisam ni birala da napišem ovo što pišem.

Ja duboko vjerujem da se može zauvijek živjeti u trenutku. Ne samo da se može, nego to je jedini način. Dizajnirani smo za trenutak. Pogledaj u svoje tijelo kako je savršeno dizajnirano za trenutak. Imaš ruke, noge, sva osjetila, cijeli tvoj živčani sustav dizajniran je da prima i šalje informacije ovdje i sada. Sva prošlost i sva budućnost koju doneseš opet postoji samo u ovom trenutku. Zapamti to. 

Živjeti bez kreiranja problema. Tim više, zapravo smo stvoreni da budemo zdravi, ne bolesni. To nije naše prirodno stanje.Taj um koji se razvio u nama, ponekad nam bude kao kazna. Zato se trebamo naučiti služiti njime. On je tu za druge, on je tu da rješava tu i tamo neke zagonetke/probleme. Ali nije tu da kreira probleme. Jednom mi je netko rekao ovo: Ivana, tvoj um je tu za druge. Kako to misliš pitala sam? Vrlo jednostavno, on nije tu za tebe. Gledaj, kad te netko pita znaš li put od točke A do točke B ili kada te netko upita za poremećaje hranjenja (a ja o tome volim pričati) onda koristi svoj um da se izraziš. U međuvremenu uči od svjesnosti, od duše koja je najveći motor koji pokreće svijet, a onda i tebe. Trebalo mi je par dana da mi ovo sjedne. Onda sam se opet podsjetila da ne trebam koristiti um da to shvatim. Tada je sjelo. Sada kada hodam ulicom uhvatim se da sam dio kretanja, promatrač kretanja uma i okoline. To je ono što me opušta. Nađi mjesto u svijetu koje će ti pomoći utišati um. To ti mjesto ne mora biti u dalekoj zemlji, može se nalaziti baš tu, ispred nosa. Nakon toga možeš ići bilo gdje, jer lampica svjesnosti već je upaljenja. Tada možeš imati i probleme, koje ćeš osvježiti i okupati svojom prisutnošću. I baš kao što ne možeš unijeti mrak u osvijetljenu sobu, ne možeš ni ugasiti svjesnost. Tada opuštenost postaje tvoje prirodno stanje. I još nešto, kada kažem opušteno, mislim na svjesno. Jer svjesnost je uvijek opuštena. A u svjesnosti se svašta događa u svojoj najvećoj brzini. Svejsnost je toliko brza i jasna da se kretnje ni ne vide. Baš kao kad jako zavrtiš onu igračku Fidget Spinner. U svojoj najvećoj brzini postaje toliko mirna i izgleda kao da se ni ne kreće.

Ivana Kurtov

Što se više opustiš u trenutku, više dobiješ od njega

Nitko od nas nije birao svoj život, svoje tijelo, boju očiju, visinu ni mjesto gdje smo se rodili. Dobili smo ovo tijelo, a unutar tijela satkana je naša svjesnost i um.

Baš kao i sve što postoji na ovom svijetu nosi u sebi energiju i mogućnost slanja i primanja informacija. Naš živčani sustav stvaran je od prvog dana i impulsi koji teku našim tijelu, živa su energija. Savršeno smo stvoreni da obavljamo puno funkcija i nekako je život savršeno usklađen da razvijemo darove koje smo dobili. Um koji imamo zasigurno nije stvoren da stvara probleme, već da ih rješava. A naše tijelo zasigurno nije stvoreno za pokazivanje, već je to jedan veliki organ i antena za svjesnost. Cijelim našim tijelom prolazi svjesnost. Što više udišemo, više smo svjesni. A što smo više svjesni – jasnije vidimo. Vidimo da smo ljubav koja zrači i privlači. Blago onima koji to mogu vidjeti. Njihov život će biti puno lakši i obavljat će funkciju ljubavi. Njihova svjesnost nadilazit će probleme koje um kreira, nadilazit će ljubomoru, nepotrebnu patnju, uspoređivanje, življenje u prošlosti i u budućnosti. Njihovo tijelo zna da je sadašnjost jedini trenutak i da će budućnost opet biti sadašnji trenutak. Ne postoji planiranje, ne postoji očekivanje od života jer sve što nam život ima dati je sada tu. Međutim, ima jedno pravilo po kojemu život funkcionira. Život nije stvoren s našom kontrolom i odabirima. On se događa, vođen nečime što ni sami ne možemo shvatiti. On nam daje upravo ono što nam treba i odabire posebno vrijeme za to samo onda kada se ne opiremo. Što se više opuštamo u trenutku, život je sposobniji živjeti i davati nam ono za što smo stvoreni. Disati, prepustiti se slijedu događanja – to je naš posao. Djelovati i raditi promjene u životu, ali iz mjesta mira i prirodne inteligencije. Naše tijelo cijelo vrijeme nosi informaciju koja nam je potrebna u svakom trenutku. Naš um ovdje je da prati tijelo, da bude glasnik svjesnosti. Nije ovdje da radi zasebno za sebe. Što više um radi ne surađujući s dušom i tijelom, više se odmičemo od trenutka, od istine s kojom smo rođeni. Mislimo da više znamo, ali zaboravljamo da sve ono što trebamo znati zapravo je vrlo jednostavno. To nisu teorije koje stvaramo sami sebi. To je iskustvo koje živimo u trenutku. Mnogi od nas postavljaju pitanja o odgajanju, o životu, o boli, o sreći, o ljubomori, o prijateljstvima, o vezama, o odnosima,… Što je više pitanja, ponekad je manje svjesnosti. No, tko nam može najviše toga otkriti o nama samima bolje od našeg tijela i uma koji su svjesni i u trenutku? Strah od pogreške blokira nas da uronimo u vlastitu svijest. Nema ničeg lošeg u postavljanju pitanja, naprotiv to je poziv na svjesnost. Izlazimo iz nekih kutija i s pitanjima se budimo. Budimo i ostale. No, prvo postavimo sebi pitanje. Što mi ovo moje tijelo danas govori. I služimo se umom samo kako bi izrekli svoje trenutno iskustvo. Koristimo um kao ogledalo tijela, a ne kao suca tijelu. Koristimo um kao alat koji nam pomaže da živimo bolje i u skladu s onime što jesmo, a ne da popravimo ono što jesmo kako bismo bili ono što želimo biti. Želje i očekivanja ne dolaze od onoga što jesmo. Možemo imati viziju, ali kako bismo došli do tamo – preostaje nam jedino vjerovati procesu. Ponekad nije lako probuditi se, jer odjednom vidimo puno neusklađenosti između onoga što jesmo i što smo stvorili oko sebe. Odgovor svakoj frustraciji i anksioznosti oko budućnosti je više opuštanja. Kao mišić koji se stisne u određenom trenutku kako bi nam sačuvao organe ili kosti, tako se i naš um zgrči u situaciju koju smatra prijetećom. Što smo više napeti, više se grčimo, nastavljamo lanac misli koji povećavaju kontrakciju uma. Baš tada nam treba najviše opuštanja. Jedini odgovor na patnju koju um sam kreira je više kisika. Više opuštanja. Više prisutnosti u trenutku. Kao rijeka tada život proteče našim tijelom i nastavlja živjeti u nama na isti način kao i kada smo se tek rodili. Zašto su mala djeca više svjesnija i prisutnija. Jer njihovo tijelo je novo, tek došlo na svijet. U njima život teče u svom ritmu i smjeru. Njihov se um tome ne opire, već čvrsto vjeruje svakom instinktu i dahu. Njihov um je još u funkciji da prenosi iskustvo tijela, a time i života. Njihov um još nije počeo kreirati probleme, već ih uči rješavati. Možda možemo učiti od njih da nikada ne znamo što nam trenutak može dati jer ono što dobijemo ni ne ovisi o željama. Već o onome što ti treba i za što si stvoren. Što se više opustiš, više informacija dobiješ. To može biti jednostavno dijeljenje ljubavi s nekime koga sretneš na ulici. To može biti samo toplina sunca koja te obasjava u trenutku kada piješ kavu. Kada se tako opustiš, tvoj um je spreman podariti te s tvojim vlastitim sposobnostima i talentima.

Ono za što si stvoren je oduvijek tu. Što se više opustiš, dobiješ ono što je tvoje. Dobiješ i sjetiš se zapravo SEBE. Odjednom znaš odgovore na mnoga pitanja o sebi, životu i drugima. Odluke koje donosiš dolaze od istinitog dijela tebe koji je uvijek čekao da počneš živjeti i slušati upravo sebe.

Ivana Kurtov 


I na pješačkom se događaju čuda

To kišno jutro idem na posao s busom. Prolazim kroz takva prostranstva da se kraj ceste mogu uočiti klokani. Oni skakuću po suhoj australskoj livadi, tu i tamo promatrajući nas ljude s čudom. Da klokani mogu pričati vjerojatno bi rekli, ”Vi ljudi niste normalni”. Jednostavno taj njihov pogled objašnjava sve i odražava točno ono što i mi ponekad mislimo kad jurimo za životom. Ne znamo ni sami prema čemu žurimo niti ponekad gdje idemo, a da ne govorim da uz to preskočimo dijelove koji život znače. Ipak, to jutro iako sam žurila (samo u glavi, jer bus ne žuri po mojoj naredbi), uspjela sam svjedočiti trenutku. Sviđa mi se izraz svjedočiti jer naglašava kako mi većinom ne biramo ono što se događa, a opet možemo aktivno sudjelovati u tome. Kao da ja biram što ću vidjeti, koga ću sresti. Uočavam kako sjedala u busu postaju zauzeta gotovo svim rasama. Kako se svijet slaže u tom malom stisnutom busu. Kako se svi odjednom vole, poštuju i uviđaju da su apsolutno isti. Doduše mislim da je to samo mom rasama-jednoličnom-mozgu nešto neobično i predivno. I tako naš svijet u tom busu nastavlja komunicirati. Naravno ne ranojutarnjim spikama, već pogledima i pozdravljanjima ulaska i izlaska iz busa. Tko god uđe pozdravlja, tko god izlazi pozdravlja opet. I ono najbitnije kaže ”Hvala”. Moj mozak i ovo nalazi čudnim i predivnim. Iako mi je oduvijek ideja zahvaljivanja onome tko se brine o mom putu bila normalna, ali nekako valjda kad to ne čuješ od drugih počinješ ignorirati svoj instinkt i misliš kako je glupo da to radiš. I tako dolazim na svoju stanicu, zahvaljujem se i krećem prema pješačkom prolazu. I dalje imam taj užurbani hod, ne poznavajući ni sama za čim žurim. Svaki put kada upadnem u zamku života, a to je kada počnem misliti da su posao i obaveze koje sami sebi dajemo zadajemo bitniji od neba, stabala i ptica, uvijek u glavi imam sliku dvije vesele bakice na kojoj piše: ”Nije li pomalo tužno kako moramo proživjeti cijeli život kako bismo naučili što je zapravo važno?” Znam da je to već toliko puta rečeno, ali meni taj prizor jednostavno upali sve ono lampice i odjednom postajem stara bakica koja to zna i onda se vratim u svoje mlado tijelo. Um je čudesna stvar, možeš ostarjeti, ponovno se roditi, učiti pozdravljati ljude, ponekad i umrijeti – a sve to s 26. Dolazim pred pješački, stišćem tipku da se upali zeleno i tamo negdje u daljini (ali doslovno, pješački je ogromni), na drugom kraju ulice vidim stariju ženu sa žutim prslukom. Momentalno mi um počne sklapati stare asocijacije s onime što vidim i razmišljam si svašta: možda pere prozore, možda skuplja novce na ulici…to je to zapravo. Ništa drugo mi nije palo na pamet. No ubrzo mi njeno ponašanje postane opet, naravno čudno. Kada me vidjela s druge strane, ubrzala je hod i kad sam ja zakoračila na cestu zakoračila je i ona. Kao da se gledaš u ogledalu, samo imaš žuti prsluk i stara si odjednom. Pomislila sam da mi se ostvaruje ono što sam prethodno pomislila o sebi u verziji stare bake. Kako ja idem prema njoj, ona ipak ostaje na mjestu okrenuta prema koloni automobila ispred nje. Kako ja nju prelazim, ona odmah ide za mnom iza leđa. Naravno, uz to sve pogledala me, nasmijala se od uha do uha, pitala me kakvo mi je jutro. Kada smo došle na sigurnu zonu, nisam mogla, a da ne pitam. A koji je vaš posao? U sebi mislim: sigurno nije ni beskućnica niti pere prozore. Naravno mislim se i koja sam ja seljanka. Sa stalnim smiješkom, onako mala i poprilično stara govori mi kako je njen posao da čuva djecu koja prolaze pješački kada idu u školu, a da za to vrijeme čuva i sve ostale. Molimm? Ona čuva mene da prijeđem pješački? Umjesto da ja nju čuvam, ona čuva moja leđa. S čuđenjem, ogromnom zahvalnošću i čistom srećom koju je ta žena prenijela na mene, zahvaljujem joj se što me čuva. Neki bi rekli da joj je to posao, ali ima nešto u njoj što je više od samog posla. Ona doista brine. Odlazim puna srca na posao, sretna kao malo dijete jer sam susrela takvu jednu dušu. Naravno da sam željela ostatak dana biti samo pod emocijom zahvalnosti i sreće, ali tko sam ja da to mogu kontrolirati. Sutradan naš se razgovor produbio. Saznala sam da je to stara gospođa Makedonka, a ona je saznala da sam ja mlada njezina susjeda, Hrvatica. To je bilo dovoljno da se još više zbližimo jer kada si daleko, blizu ti je i ono što misliš da ti je daleko. I to je još nešto što me ovdje fascinira. Zbog fizičke udaljenosti, događa se nešto predivno. Spaja se nespojivo, voli se još snažnije, a cijeni se mnogo više. Negdje sam pročitala da je udaljenost stanje uma, kao i sloboda. No, ako se mene pita, fizička daljina ima nešto što je jače od samog osjećaja. Ima to nešto u zraku i u zvuku ptica što je puno jače od naše kontrole. Priroda koju gledaš govori za sebe i odjednom ti postaješ dio te strane priče. Čak se i tvoji snovi još snalaze u tuđini, ne uspiju sanjati ovo novo pa te snovima vraćaju na staro. Priroda igra svoju igru samo sadašnjosti, a ti odlučuješ hoćeš li joj se pridružiti ponekad ili češće.

zebra

Napisala: Ivana Kurtov


Od prirode si i ona je od tebe

Kada si u prirodi pažnja ti skače sa stabla na pticu, s ptice na nebo, s neba na šum lišća,.. To nije multitasking. To je znak da pripadaš prirodi, kao što ona pripada i tebi. Odjednom više nisi izdvojena jedinka koja sjedi za radnim stolom kojoj pažnja skreće s tablice na tablicu, s brojki na slova, itd. Sada si jedno s prirodom jer reagiraš na zvukove, a i priroda se usklađuje s tvojim zvukovima. Osjećaš se opušteno, dok je to zapravo samo rezultat normalne pripadnosti prirodi. Ne boriš se ni trunke da pripadaš, da naučiš nove vještine, da impresioniraš, da postaneš bolji, itd. Biti u priodi za tebe je najlakši posao.

Znam da radiš za kuću, auto, školovanje, putovanje, stvari,… No nemoj zaboraviti da si od prirode i da je priroda od tebe. Ovo uopće ne bi trebala biti apstraktna rečenica. Potpuno je realna i stvarna. Možda misliš kako ne možeš živjeti od same prirode, ali to je potpuno netočno. Od nje se ne živi, ona je već život u tebi. Ne trebaš posvećivati vrijeme prirodi i izdvajati je kao hobi ili provođenje slobodnog vremena. Ona je uvijek tu, ona te pokreće, ona ti daje kisik, ona ti daje prostor za kretanje, ona te inspirira, ona ti daje energiju kada si umoran, tješi te kada zapneš u svijetu moranja i trebanja, voli te bezuvjetno i ona je tu za tebe uvijek baš kao poput nesebičnog volontera koji ti daje toliko toga, a ne traži ništa zauzvrat. Čak i ako je zagadiš, ona je i dalje tu za tebe. Nije li to već dovoljno da je poštujemo. I da prestanemo imati odnos s njom kao sa strancem. Ona ne voli kada je stavljamo u raspored i kada čekamo mjesecima dok uhvatimo vremena kako bismo je otišli ”posjetiti”. I nemoj misliti da priroda ima vlasnika, čak i ako naiđeš na ogromne žice zabrane. To je ljudska budalaština. Svojim mirisom i kroz zidove se čuje, a njen dah ulazi u svaku poru čovjeka i onoga što čovjek izradi.

Hoćeš li je čuti i zagrliti ovisi o tebi.

A kad to učiniš, uvidjet ćeš da su tvoji problemi rješivi, da oni čine samo dio tebe. I da se rješenje ne nalazi uvijek u rješenju (ako to ima smisla uopće), već u otpuštanju i primanju novoga. Poslušaj prirodu koja kaže Tu sam za tebe. Slušajući prirodu, razbistrit ćeš um. Bistar um znači čišćenje od starih obrazaca, osvještavanje i otpuštanje onoga za što se držimo već duže vrijeme, u nedostatku ove široke perspektive koju priroda nudi. Shvativši koliko smo mali, moći ćemo lakše otpustiti i primiti. Budi i ti tu za prirodu. Svaki dan posveti jedan trenutak toj velikoj dami. Čak i kad prodišeš svjesno u pomalo zagušljivom boravku, čak i kad zaliješ biljku ispod prozora, čak i ako zagrliš jednu osobu u danu, čak i ako pozdraviš stranca, čak i ako pogledaš u oči osobu s kojom pričaš, čak i ako se na 5 minuta protegneš i time otvoriš put da kisik slobodno prolazi tvojim tijelom. Čak i onda kada plačeš i pustiš da prirodni slap vode očisti tvoje oči i oslobodi te teških emocija. Čak i kada se pogledaš ujutro u ogledalo i kažeš: Gle ovu savršenu nepravilnost. Jer si baš kao i priroda, potpuno nesavršen, a opet tako jedinstven i smislen.


Možeš li dok pišeš diplomski vježbati prisutnost i blagost prema sebi?

Pisanje diplomskog već ovako dok čitamo može zvučati stresno. Što je to u diplomskog da ga ponekad izbjegavamo dokle god možemo i doslovno preživljavamo dok ga pišemo. Diplomski rad označava veliki završetak, što ne znači da sami diplomski mora biti veliki i zastrašujući, baš kao ni završetak. Svi znamo da je pisanje diplomskog gotovo pa zadnja stavka na popisu fakultetskih obaveza i da poslije toga slijedi ono bacanje kape, veliki ručkovi i veliki STRAHOVI. Navire pitanja: Gdje ću, Što ću, Kako ću? A odgovori nisu jasni, ili čak postaju nejasni jer neki shvate kako ne žele raditi ono što pišu, ono za što su učili. Često se u tim razdobljima prepoznaje crno – bijelo razmišljanje: ”Ako neću raditi ovo za što učim, nemam što drugo.” ”Sigurno neću naći posao.” U nedostatku fleksibilnog razmišljanja i preplavljivanja uma budućnosti, strahovi se pojačavaju, dok otpor prema pisanju diplomskog raste.

Što ako samo jedna promjena perspektive može promijeniti cijelo to iskustvo. Kao i uvijek, sadašnji trenutak sve pojave oko nas okupa, osvježi, da drugačiji miris i okus i ponekad nas promijeni zauvijek.

Ovo su neke od mogućih preokreta u razmišljanju koje vam mogu dati drugačiju perspektivu kako bi zapravo mogli uživati u tom procesu.

1. Ne znamo budućnost, koliko god je planirali i odabrali prije tih 5 godina kada smo upisivali fakultet. U redu je ako sada ne osjećamo istu strast prema odabranom budućem zvanju. Ne možemo promijeniti, a ni ljutiti se na činjenicu da se mijenjamo. Stoga, ni obvezivanje sebe na rad u nekom području zaista ne olakšava našu sadašnjost, posebno ako je to nešto što u ovom trenutku izaziva grčeve. Vjeruj procesu u kojem već jesi, ali imaj povjerenja i u sebe. S razlogom si tu gdje jesi, pa čak i ako ti se ne sviđa.

2. S pisanjem diplomskog ništa ne završava, niti ništa ne počinje u perspektivi sadašnjeg trenutka. Kada smo usredotočeni na sadašnji trenutak tada nema pojma budućnosti ni pojma prošlosti. Tu i sada su samo te riječi koje ispisujemo, glazba koju slušamo uz pisanje. Tu su i naše emocije i misli, ali tu je i svjesnost o njima. Tu je i svjesni dah koji pomaže usporiti misli i emocije dajući im prostora za svjesnost, za odabir. Ako previše razmišljaš o budućnosti, ako se jave prijatelji strahovi, tu je tvoja svjesnost koja će to prepoznati i blago skrenuti pažnju na ovo što sada radiš. Primijetit ćeš svoje misli kao prijatelje koji te žele zaštiti od neuspjeha. Ali tvoja svjesnost će nastupiti u pravom trenutku i poručiti poruku da u ovom trenutku nema neuspjeha, da radiš najbolje što možeš, da nisi u opasnosti i da strah sada nema funkciju. Ponekad naši primitivni dijelovi mozga često nadjačavajući ostatak funkcija s time da šalju poruku da smo u opasnosti, iako realno nismo. Nipošto se ne treba ljutiti na to, već blago prepoznati i vidjeti. Samim viđenjem i osvještavanjem događaju se promjene.

3. Ništa bez blagosti i suosjećanja prema sebi. Ne možeš napisati diplomski ako se ljutiš na svoje misli, ako se ljutiš na svoje strahove, ako im previše vjeruješ i ako se ljutiš na sebe jer nisi savršen. Diplomski te uči kako da budeš prema sebi blag, neosuđujući i strpljiv. I da prihvatiš kako si već sada dovoljno dobar, baš u tom trenutku. Bez obzira na to što ćeš raditi, od čega zarađivati, ti si već sada dovoljan.

4. Neka ti samo pisanje diplomskog bude nagrada. Ponekad imamo težnju da se nagrađujemo za nešto što radimo. No, nije li tvoja prilika da sjediš za stolom, obrazuješ se, proučavaš, koristiš svoje kapacitete i ono što ti je dano već nagrada sama po sebi. Pokušaj biti svjestan koliko je to lijepi i kreativan proces. U tome će ti pomoći perspektiva sadašnjosti (točka 2). Neka ti svaki dan pisanja bude avantura, potpuno nova i drugačija. Ako ti se i ne sviđa sadržaj o kojem pišeš, kada si u trenutku, automatski probudiš onu znatiželju bez puno prosuđivanja sviđa li ti se to ili ne. Iskoristi taj trenutak za bivanje u manje ugodnoj atmosferi s drugačijim pogledom. Život je prepun i toga. Dok pišeš diplomski ne mora značiti da samo radiš nešto vezano za tvoju temu. Iskoristi tu priliku za prakticiranje usredotočenosti ili možda tolerancije prema vlastitim kapacitetima.

5. I na kraju pobrini se da tvoje tijelo kao alat kojim se služiš bude dovoljno jako. Kako bi živjeli, moramo biti živući iznutra. Kako bi um mogao biti miran, tijelo mora biti mirno. Dovoljna zaliha vode, kisika i gipkosti tijela nužno je za mentalno funkcioniranje. Ako je samo jedan od ovih zaliha u nedostatku javlja se osjećaj neugode u tijelu koji preplavljuje sve ostale mentalne radnje i sputava kapacitete. 20 minuta vježbanja dnevno, posebice prije pisanja sasvim je dovoljno.

6. Zabavi se! Diplomski je samo jedan od događaja u tvom životu. Ne procjenjuj svoju važnost njime. Ti si već sada bez diplomskog važan i vrijedan.

diplomskipisanje


Ne zaboravi da uvijek imaš izbora.

Pa čak i ako je izbor da trenutno ne možeš odabrati ništa i prihvatiti kako stvari stoje. Izborom se stvari ne rješavaju, ne zatvaraju se davno otvorene knjige i pitanja, ne zaključavaju se poglavlja. Izbor nije završena stvar. Kao i kad kupuješ odjeću, odabereš jednu vestu, platiš je i staviš u vrećicu. Time tvoja avantura s tom vestom započinje. Počinješ stvarati priče, sjećanja, uprljaš je, potom opereš. Tvoj davno učinjeni izbor postaje tvoja sadašnjost koju opet biraš. Biraš kada ćeš obući tu vestu, biraš uz što ćeš je obući. Tvoji izbori se mijenjaju iz dana u dan, a ponekad naravno pogriješiš. Onda naučiš da taj izbor baš i nije bio za tebe i da to nije bila pogreška, već tvoj učitelj kako dalje. Izbor je većinom početak, pa čak i onda kada odlučiš nešto završiti. Početak ili završetak od nas traže novi način snalaženja, nošenja sa situacijama. I zato ne volimo donositi odluke jer se bojimo početi nešto novo, otpustiti staro. To je potpuno u redu jer time pokazuješ koliko ti je stalo do tvojih izbora. Neka strah bude tvoj dio izbora, imaj ga uz sebe. Nauči se s njime odnositi. Ponekad ćeš ga trebati ušutkati, a ponekad poslušati. Strah je dio izbora jer izbor sam od sebe nije u potpunosti siguran, pogotovo ako se radi o nečemu potpuno novim. Zbog straha ne želimo odabrati, a ne razumijemo da uz strah moramo odabrati jer on nas želi zaštiti. Upravo nam tu pomaže mindfulness da komuniciramo i osvijestimo svoje strahove. Da uočimo kako se oni prirodno tu nalaze, ali opet da vidimo kako ih ponekad treba samo pustiti. No, teško je shvatiti što znači pustiti ako prvo niste imali iskustvo svjesnosti. Prakticiranjem sadašnjeg trenutka ojačat ćete tu poveznicu između iskustva koje proživljavate i promatrača koji ima odmak od toga iskustva i stvara odnos prema njemu. Zaista je čudesna praksa osvještavanja svojih emocija, misli i tjelesnih osjeta jer time otvaramo prostor, dopuštamo stvarima da se događaju, ali opet s time da surađujemo i odabiremo. Baš kao što se između udaha i izdaha nalazi mali prostor, tako se i između akcije i naše reakcije nalazi prostor svjesnosti, odnosno prostor odabira.

odabir


Jedna partija biljara dovoljna je da ti pokaže kako stvari stoje tamo vani, na polju gdje igraš pravu igru – svoj život.

Biljar je igra u obliku stola s 6 rupa, s teškim loptama i sa štapovima za gađanje određenih boja lopti u rupu. Osim što je ovaj opis i više nego grozan, nije baš ni lijepa usporedba života s partijom biljara. Dok ne pogledate malo dublje. Ova igra ima pravila koje onda ljudski mozak koristi kako bi natjerao određene lopte u rupu. Tko prije to napravi, taj je pobjednik. S time da postoji ta jedna lopta koju ne smiješ ubaciti u rupu, i naravno crne je boje. Igrajući tako biljar imala sam osjećaj kao da mi se jedan običan ljudski život odvija pred očima, ondje na biljarskom stolu.

1. Potrebna je koncentracija ako želiš loptu ubaciti u rupu. Čim počneš pričati s prijateljima, tako glupo okrzneš loptu da se čuje samo onaj zvuk štapa koji gađa prazni zrak. Možeš ti obavljati više radnji odjednom, ali završit ćeš partiju sa svim svojim loptama koje te čekaju da se više sabereš.

2. Imaš više opcija. Cilj je jedan, a to je da ubaciš svoje lopte što prije u rupe. Imaš jednu bijelu loptu s kojom gađaš sve svoje lopte. Ono što daje čar, uzbuđenje i preispitivanje je to da imaš više opcija. Osim toga, ponuda više opcija ponekad ti donosi osjećaj zbunjenosti i izgubljenosti. Tada igra veliku ulogu tvoj instinkt, onaj trenutak kada kažeš idem to napraviti. Pazi, pogriješit ćeš sigurno nekad, ali ne zaboravi duge opcije i dalje dolaze. I svako novo gađanje ovisi o prethodnom, greškama stalno slažeš nove opcije.

3. Često odabereš krivu opciju misleći kako je to prava. Na prvu ti se čini kao da je odabrana opcija gađanja upravo ta kojom ćeš dovesti loptu do cilja, u rupu, ali ispadne da uopće nije. Nešto se po putu prelomilo i nisi uspio. Možda se držiš krivo, možda si prenapet pa štap nije miran, kut gađanja je odabran na brzinu ili pričaš dok igraš. Ti misliš da lopta ide ravno, ali ona odjednom skrene i dogodi ti se čak da pomogneš suigraču i njegovu loptu ubaciš u rupu. Međutim, ipak nastaviš.

4. Često uspiješ, ali na potpuno neočekivani način. Već si skoro izgubio nadu jer vidiš da tvoja lopta nakon što je pogođena vrluda po stolu u nekim čudnim smjerovima dok konačno ne uđe u rupu. Ne vjeruješ, u šoku si. Uopće nisi ciljao tu rupu a možda ni loptu. Fascinantno kako se igra odvila tebi u korist bez tvog očekivanja. Iako možda u pozadini postoje zakoni fizike i dalje se neke stvari čine neshvatljive i čudesne.

5. Drugi ti ljudi nisu neprijatelji. Baš kao i biljar, nekad se čini da u životu igramo igru kako biti bolji, kako imati bolji posao, više novaca, više iskustava. Ponekad na tom putu osjećamo kako se moramo natjecati s drugima, pobijediti kako bismo dokazali sebi i svijetu da smo bolji. Ipak, kao i u biljaru svaki naš potezi ovisi o potezu našeg suigrača. Taj suigrač čak može slučajno odigrati našu loptu, pomoći nam. I dalje je upitno koliko je što slučajno.

6. Ponekad moraš priznati da ta igra nije za tebe. Odustajanje od nekih poteza, a ponekad i igre je ponekad zaista novi početak. Kao što je biljar jedna od igara, tako je i ono što radiš i gdje se nalaziš jedna od točaka u tvom životu. Odustajanje nije slabost, već snaga. Snaga da ustaneš i kažeš tko si, za što si, za što nisi. Snaga da budeš slab.

7. Uvijek postoje prepreke. Moguće ih je zaobići, ali i ako ih ne zaobiđeš ne događa se  ništa loše, osim ponovnog početka. Kada sam dobila naređenje prvi puta da ne smijem ubaciti crnu loptu u rupu. Bila sam toliko oprezna da sam na kraju naravno ubacila baš tu crnu. Nakon toga crna lopta mi je služila samo kao orijentir gdje da gađam. Zato prepreke nisu tu da nam smetaju, one nam pokazuju smjer kretanja odnosno ne-kretanja.

8. I na kraju – vrlo važno. Uživaj u igri! Uživaj u životu. Život je samo jedan i zato je već sada prekrasan. U nekim trenucima je jako težak, zahtjevan, kompliciran. Tada postane teško živjeti ga. Zato uzmi pauzu, odmori, priznaj si da već sada radiš najbolje što možeš i da je fascinantno kako se snalaziš u ovome svijetu jer svijet je zaista veliko i nepredvidivo mjesto. Budi ponosan što tako malen živiš na takvom mjestu

 

bilja

Napisala: Ivana Kurtov


Aboridžinska ženo, možeš li usporiti?

Promatrajući svoj život, kao i živote drugih na ulicama Australije, imam priliku svjedočiti svijetu u malome. Uslijed toliko različitosti, naišla sam na toliko sličnosti. Prvo, morala sam razumjeti različitost da bih shvatila da je sve slično, samo se stvari odvijaju na drugim razinama. Različito preživljavamo.
Netko će gledati za prilikama koje će mu pružiti hranu, dok će netko preživljavati u smislu uspjeha, karijere i postignuća. Tu se dolazi do razlike među ljudima, ali i dalje samo one prividne. Razlike u načinu na koji se kreću, dišu, misle i osjećaju. Oni bez zadovoljenih osnovnih potreba za život usmjereni su na fizičko preživljavanje, što bi se vidjelo u njihovim nemirnim pokretima, velikoj reaktivnosti i izrazito smetenoj pažnji. Neki su poprilično opušteni, meditiraju u javnom prijevozu, u parkovima, blago se smiješe i nalaze mjesta u sebi da budu ljubazni prema drugima. Ima pak i onih, koji su glavama uronjeni u virtualni svijet i preživljavaju na toj platformi. U taj svijet uranjamo svi. Jer neovisno o vrsti preživljavanja, postoji i prirodna potreba za bijegom ili čime već.

I tako moj značajan susret s različitosti dogodio se čekajući zeleno svjetlo usred gužve u hipsterskoj četvrti grada Melbournea, kada sam vidjela ženu koja prelazi cestu sasvim opušteno, ali opet preopušteno, riskirajući svoj život, po sredini ceste, daleko od pješačkog prijelaza. Tramvaji jure, bicikli prolaze brzinom auta, čak su i ptice nekako ubrzane, a Australsko sunce sve to vjerno prati. Uglavnom u tijeku je pravi Australski kaos, ali onaj s pravilima. Radi se o ženi aboridžinskog porijekla koja usprkos tom kaosu tako vješto prolazi cestom, kao da je to već radila mnogo puta. Što je i istina. U desnoj ruci drži limenu zdjelu za hranu koja onako napola visi iz ruke, što govori o tome da je prazna.

S druge strane sam ja, čekam na semaforu zeleno svjetlo, jer se ne usudim po Australiji glumiti heroja. Dok čekam zeleno svjetlo nastojim unijeti trenutak svjesnosti i biti svjesna okoline, što me zapravo dovelo i do toga da uočim ovaj scenarij o kojem pišem. Ja sam stranac u ovoj zemlji, i u fazi sam preživljavanja. Baš kao i kad biljku presadimo u drugi ambijent pa joj treba vremena da uhvati svježi zrak, učvrsti korijenje, nahrani se, itd. S druge strane je žena sa zdjelom u ruci koja po svemu što znamo o Australiji, zasigurno nije stranac, a ni putnik. Ona ovdje pripada, ona je tu rođena, i za razliku od svih nas ona može reći da je prava Australka. No, ona prolazi cestom s limenom posudom u kojoj drži novac ili hranu, što je na kraju isto za nju. Ona je ta bez doma. I tako stojeći na semaforu dočekala sam svoje zeleno svjetlo, svjesno zakoračila i sigurno prešla cestu. Isto tako, tu cestu prešla je i žena s limenkom. Obje smo preživljavale, ali na različite načine. Ja sam preživjela prakticirajući svoju svjesnost, bivajući svjesna svega što se događa u mojoj okolini, čak i u meni. Bila sam sita, imala sam kapaciteta sudjelovati u životu i poštivati pravila. Ona je preživjela slušajući svoje instinkte koji je vode prema hrani i novcima, samo prema tome. Usredotočena samo na to, ona ne vidi mene, ona ne obraća pažnju na sunce, ona se ne smije. Obje smo zapravo prakticirale mindfulness u jednom smislu, a to znači da smo bile svjesne okoline. Ona instinktivno, a ja više slobodno usmjeravaći pažnju na druge pojave jer se svjetlo na semaforu brine za moj život, donekle. Ja sam imala vremena i mogućnosti prakticirati svjesnost na način samobrige, nježnosti i suosjećanja, uključujući i suosjećanje prema njoj. Ona pak koristi svjesnost samo kako bi preživjela.

Nas dvije se razlikujemo u načinu preživljavanja. Kao da sam tada shvatila granicu između osobe koja čeka semafor i one koja ne. Zaista nije lako čekati, kada ti se žuri preživjeti. Ali isto tako njen razlog za preživljavanjem nije jači od razloga za življenjem. Sjetila sam se svih onih ljudi koje sam susrela u svom radu, koji kažu da ne mogu prakticirati mindfulness, živjeti u trenutku jer moraju osigurati budućnost, koji se previše boje, koji su previše povrijeđeni. Koji imaju nešto bitnije i veće. S druge strane u glavu su mi došle slike mindfulnessa koje često vidim, a one prikazuju sređene ljude u sređenim IKEA sobama, mirna i blago nasmiješena lica, savjete kako prakticirati mindfulness u školama, na poslu, u sportu,…

Počela sam se pitati, za koga je mindfulness? Naposljetku, došlo mi je u glavu ono što me oduvijek zanimalo u vezi mindfulnessa i što me zajedno sa kolegama nadahnulo da osnujemo mindfulness organizaciju u Hrvatskoj. Mindfulness je za SVE. Draga ženo koja pripadaš ovom kontinentu više od ikoga, možeš li doći tu i sada i početi živjeti s nama? Mogu li popričati s tobom isto kao što bih s nekime u trgovini na povratku s posla vraćajući se u svoju toplu kuću. Živeći na ovoj planeti svi imamo sadašnji trenutak. Bez obzira na rasu, klasu, religiju, životnu situaciju, itd… Pitala sam se moramo li imati sređen život, dostupno vrijeme, lijepu sobu, čak i posao da bi bili svjesni/sretni ili je svjesnost put prema tamo? Jer kako ćemo preživjeti ako žurimo i idemo samo za kruhom, odnosno prelazimo preko crvenog?

Nekoliko trenutaka nakon prelaska ceste naišla sam na nju kako sjedi na podu ispred trgovine, super fleksibilnih prekriženih nogu kakve ja valjda neću imati koliko god radila jogu, jer za nju je to prirodan položaj sjediti na podu i tako biti u najbližem kontaktu sa Zemljom. Uzima svoje šarene krede i počinje oslikavati aboridžinske ilustracije. Djeluje tako smireno, ne obraća pažnju na vanjski kaos i počinje ocrtavati male točkice stvarajući oblik zmije. Znate ona bojanka za odrasle koja potiče održavanje pažnje kod odraslih i tako djeluje umirujuće? Sada možete zamisliti ovu ženu kako na podu ispred trgovine radi upravo to. Kao da mi je ta žena sa svojim postupcima odgovarala na moje misli. Potvrđivala da je doista mindfulness za sve, prenosila mi poruku da obrišem te granice koje imam u glavi. Ista žena koja je nekoliko trenutaka prije preživljavala, sada je bila spremnija živjeti. Samo čini mi se da ona to ne vidi, jer njeni crteži opet su bili za novac, za preživljavanje. Tada sam jasno uočila da je mindfulnes uvijek i svugdje dostupan. Bilo mi je žao da nisam popričala i s tom ženom, misleći kako ona ima bitnijeg posla, prikupiti novce, preživjeti dok je realno između svjesnog življenja i preživljavanja tanka linija. Odmah sam se sjetila kako bi mogli popričati o tome kako mindfulness može pomoći kada si beskućnik ili jednostavno da mi objasni svaku točku naslikanu na podu ili samo da gledam kako to radi. Nikada takav članak nisam pročitala jer očito ako je netko beskućnik sigurno neće moći čitati članke iz svoje udobne fotelje. Mnogo ljudi hoda ovim svijetom preživljavajući na različite načine. Širenje svijesti o životu u trenutku postaje važnije nego ikad, jer ako budemo samo preživljavali, nisam sigurna koliko ćemo onda biti živi. Širenje svijesti se neće dogoditi samo pišući članke, već prakticiranjem mindfulnessa svugdje i sa svakim, bez selekcije. Moj zaključak tog dana bio je: Kad shvatimo koliko smo slični, svijet će postati bolje mjesto za sve. Samobriga, održavanje mentalnog, psihičkog, fizičkog i duhovnog zdravlja bitno je za sve. Svi jednako imaju kapaciteta za to, i ako si barem jednom pomislio da se ne možeš trenutno posvetiti sebi jer imaš puno toga trenutno u životu, vjeruj mi tada ti ta briga najviše treba. Ne zato da postaneš bolja verzija sebe, jer već si dovoljan, nego jednostavno zato što tvoje tijelo je samo prijevozno sredstvo kojim obavljaš ono što želiš i trebaš. Nešto te drugo ipak pokreće i to nešto treba snagu. Jednostavno zato. Možda ono za čime jurimo nije dugoročni odgovor koliko god mislili da nam pomaže. Čak sam toga dana i ja razmislila, ne radim li ja upravo isto što i žena sa zdjelom, samo na drugoj razini. Jurim da preživim, dok mi za preživljavanje treba samo svjesnost, ona blaga i strpljiva.

preživljavanje

Napisala: Ivana Kurtov


Dobro si- baš tu i sad

 

Ima razdoblja u životu kad nam ništa ne ide.

Ponekad tako dođe vrijeme kad ne da se po jutru dan pozna, već se poznaje cijeli tjedan, mjesec ili godina. I nema naznaka da će stvari postati bolje.

I koliko god se onda trudili ”popraviti”: svoj stav, odnos prema nekome ili nečemu, koliko god se trudili vratiti se u ono sretno, opušteno izdanje sebe, ne ide nam.

Čini se kao da smo loptica u ”kolu sreće”, vrtimo se, znamo da želimo ostvariti neki cilj, trudimo se i ponekad se čini da je baš tu negdje željeni rezultat, da je baš tu ono što smo odredili i da nam se smiješi nagrada, ali onda se loptica samo zatrese i nastavi okretati.

To može biti zbilja iscrpljujuće i frustrirajuće razdoblje u životu.

Svjesna smo i zrela bića.

Svjesni smo da sve ima svoje faze i da i ova negdje mora imati svoj kraj (ili novi početak), ali gotovo je nemoguće u tim trenucima ne klonuti i pitati se gdje smo i kad izgubili kompas.

Čak i sa željom da se bez obzira na sve krećemo i dalje, pokušavajući uspostaviti unutarnji balans i u tim vremenima, može se činiti kao da smo u stalnoj anticikloni. Koliko god mi bili ustrajni i kretali se naprijed, kao da smo ”zapeli” u stalnoj naoblaci, pljuskovima i grmljavinama.

Tek pokoji trenutak pojavljivanja Sunca osnažuje nas da se potpuno ne predamo.

Tako sam se u posljednje vrijeme osjećala i ja, sve dok nisam usnula divan san.

Svi događaji, sve ono što se u posljednje vrijeme događa i povezano je kao u lanac izmjeničnog ponavljanja, pretvorilo se u oblake i teško, predolujno vrijeme koje u snu promatram kroz prozor aviona koji se nalazi na aerodromskoj pisti.

No, koliko god se vrijeme i uvjeti čine neobećavajući, avion polako kreće, ide naprijed i polijeće.

Upornim usmjeravanjem prema naprijed i upornim dizanjem prema gore (traženjem višeg smisla ili reda), oblaci se počinju rasplinjavati.

Bez obzira na sve prethodno, bez obzira na tmaste oblake koji predstavljaju učmali obrazac stanja stvari, gore sja Sunce!

Gore je uvijek sunčano i nebo se plavi.

Ovdje se stvari vide jasno.

Lakše je uočiti obrasce. Lakše je uočiti izvore oblaka.

Postajem kao solarna ćelija. Upijam Sunce, upijam radosno osjećanje bestežinskog stanja, odmaram i uživam u izlaganju svjetlosti.

Puštam te osjećaje da me duboko prožmu. Puštam da osvjetle sve najmračnije dijelove mene i puštam da se utkaju u mene.

Pripremam se za slijetanje. Bez obzira na vrijeme koje zateknem dolje- solarna sam ćelija.

U meni je dovoljno svjetlosti za osvjetliti i najmračnija vremena.

Usprkos svemu, zaslužujem osjećati se baš dobro.

Smijem svjetliti, smijem prštati od unutarnjeg zadovoljstva.

Oluje koje dođu, pozdravljam lako i toplo, puštam kiše koje padaju neka me natope, ne bojim se snažnih orkanskih vjetrova.

Svoje Sunce nosim u sebi.

slika mindfulness

Napisala: Ema Patrčević

 

 

Ono ružno i beskorisno daje ti plod, pazi što bacaš…

Kada pojedeš bananu baciš je u smeće, zar ne? Jer kao ne treba ti, ono iznutra što valja je pojedeno, kora je obavila funkciju i sada je spremna da je se baci. Slično je i s jabukama, košticama, korom oguljenog krumpira, pa čak i plastike gdje je prije bio kilogramski sladoled. Ono što valja je lijepo, ukusno, novo, ukrašeno, netaknuto.

Ipak, svatko u životu ima onu jednu tetu, baku, staru susjedu ili bilo koga tko vas mrko pogleda kada idete bacati ono što mislite da ne valja. Idu vam pomalo na živce, jer kvragu što da s tim radim?! Ovog puta kada to čujete, zastanite. Uloga tih ljudi je da vas nauče nešto jako vrijedno. Prvo ćete pomisliti kako vas uče da je život cikličan, da se hranimo onime što je nas nekad hranilo, da uzimamo i da isto vraćamo nazad odakle je i došlo, iz zemlje i sunca. Da vraćamo uslugu prirodi tako da je hranimo, a ne da joj uzimamo hranu. Kasnije kada ta osoba i dalje tupi po tome kako to što vi bacate nije smeće, onda s vremenom sjedne u glavu i nova pomisao. Pa ako sam Ja dio prirode, možda i ono što mislim da ne valja kod mene također može biti hrana onome novome što će nastati u meni. Kada se probudiš i suočiš se s po-tebi-ne-baš-lijepim-izgledom, osjećaš onaj bljak osjećaj zbog kojeg bi najradije upotrijebio onu ”šalu” da ostaneš doma kako bi izbjegao stres na poslu, pa izađeš vani i suočavaš se sa sindromom svi-su-ljepši-od-mene, vraćaš se doma i gledaš najgluplju emisiju koja postoji dok drugi skupljaju lajkove na fejsu, ideš spavat s onom istom masnom kosom jer ti se toliko ne da popravljati vlastito ‘smeće’.

Znam da ružno zvuči, ali ti jesi i smeće, stvoren si i da to doživiš. Ako se vratimo na koru jabuke, možeš vidjeti da to definitivno nije smeće (i da to nije tako ružna riječ). Možda je neuglednog izgleda, iskorišteno, bačeno sa strane, nije više izloženo u dućanu, ali ipak ako si svjestan prirode shvatit ćeš da je to prirodno gnojivo za neki drugi plod. Sada se vrati na onaj neka-se-nikad-ne-ponovi-dan.

Cijeli dan uspoređuj s korom jabuke/iscijeđenog limuna/bilo što.  Imaš je u ruci, gledaš je i pitaš se što sad s time. Suočavaš se s time da to uopće držiš u ruci ili da osjećaš onaj bljak osjećaj, pa odjednom baš danas izgledaš grozno, da ti je tijelo teško, da ti na čelu piše ”Ružan/na sam”. Zatim primijetiš misao i automatizam kako bi bacio tu koru da je više ne vidiš. Kada si postao svjestan toga, onda možeš odlučiti što učiniti, ne reagirati. Sjeti se bake/tete i riječi kako to što držiš u ruci nije za baciti. Uzmi tu koru i odloži je na sigurno mjesto, na mjesto gdje ćeš je odmaknuti. S druge strane, kada pogledaš i suočiš se s vlastitim mislima i prosuđivanjem sebe kao nevaljanog i mrzovoljnog, stani. Zvuči smiješno, ali nemoj se odmah baciti u koš da-bar-ne-postojim-danas. Sam sebe odmakni, sjedni, prodiši dahom koji te podsjeća da je trenutak prolazan i da u trenutku ne postoji osuda. Sjeti se evo ovog teksta i naravno kore. Postoji samo taj trenutak, ni dobar ni loš. Tu još ne znaš baš što bi sa sobom, kao ni s onom korom. I to je u redu. Za početak ne trebaš ništa činiti, jer kao što ne utječeš izravno na proces toga da kora postane hrana, tako ne možeš kontrolirati baš sve što se događa u tebi.

Ti utječeš na to da tu koru postaviš u okolinu u kojoj će ona to moći obaviti, da osiguraš uvjete, da vidiš, prepoznaš. Tako je i s tvojim osjećajima i mislima taj dan. Na tebi je da im daš prostor, da ih prepoznaš i postaviš u trenutak, u privremeno stanje tvoga uma, a ne u ladicu ovo-je-moj-život, jadan i bezvezan, svi su bolji od mene, itd. Stavi te riječi neka idu u ritmu daha, dolaze i odlaze, možda nekad duže ostaju, ali prihvati i to. Primijeti kako je taj osjećaj živ, kako postoji u tijelu, i baš zbog toga što je živ, kreće se, dolazi i odlazi. Ništa ne ostaje dulje nego to možeš podnijeti, to zapamti. Nauči se služiti tim ”otpacima”.  S vremenom ćeš shvatiti da je istina da kora nije za baciti, da sjemenke tikvice koje inače bacaš mogu izrasti u tvom vrtu. Doduše, zvat ćeš ih divlje tikvice jer ih nisi svjesno posadio, već su same izašle. Ipak, ne buniš se jer ti daju hranu. Činu te zdravim, sretnim i na kraju ponosnim jer si prepoznao da ono što si umalo bacio sada raste u predivnu biljku i daje ti plod. Na kraju tko bi rekao da sve te biljke u tetinom/bakinom/maminom vrtu hrane tijelo i dušu već i samim opažanjem.

Uživaj u plodovima za koje si nekad mislio da su smeće, uživaj i u smeću jer gledaš u budući plod.

I nemoj zaboraviti zalijevati biljke vodom, a sebe ljubavlju. I znaj da su voda i ljubav najpotrebniji kada je biljka suha, a ti pomalo slomljen.

otpad i plod

Napisala: Ivana Kurtov


Bira li trenutak tebe ili ti njega?

Znaš ona pitanja koja to zapravo nisu. Ona pitanja kojima nije svrha da nađeš odgovor nego baš suprotno, žele te zaintrigirati da vidiš kako jednoznačnog odgovora nema. Neki bi rekli nemoj komplicirati, ali kada se radi o životu uvijek je sve komplicirano. Ili nemamo antene za tu jednostavnost kojom život pleše svaki dan oko nas, ulazeći i u nas, u one najdublje pore potpuno slučajno. Ponekad putem stranaca, ponekad u tramvaju, ponekad u snu, u razgovoru, u glazbi, u šetnji ili samo u jednom običnom dahu.  Polako učimo se i toj jednostavnosti, a znamo da smo počeli shvaćati jednostavnost života onda kada počnemo vidjeti da ga ni ne možemo do kraja ni shvatiti, da je on skup trenutaka koji (ne)kontrolirano dolaze i odlaze.

I još nešto – ako je nešto jednostavno, ne znači da je lako.

Neke trenutke biramo, neke ne. Vidiš, nema jednog odgovora. Pitanje je čak što se dogodi kada i odaberemo neki trenutak, kako reagiramo na njega, što on u nama budi. Ako smo odlučili poslušati neku pjesmu, možemo uz to dobiti besplatni dodatak misli, osjećaja i tjelesnih osjeta koje nismo birali.

Kada mi biramo trenutak, onda ga biramo po onome što poznajemo kod sebe. Što volimo, što ne volimo… Tada smo većinom na poznatom terenu. Nemoj se zbuniti, ponekad biramo svjesno nešto što nije dobro za nas i znamo to unaprijed, ali jednostavno idemo na sigurno, pa makar to bilo štetno. Bojimo se. Da će nam trenutak postati onaj nekontrolirani u kojem ne znamo ništa osim da se osjećamo nesigurno. Sada se pokušaj sjetiti trenutka kojeg nisi birao. Kako je bilo prvih par sekundi? Možda strah. Od nepoznatog. Od nestajanja. ”Propadanja u zemlju” – znate tu frazu. Jer tada je vaše privatno, vaše intimno i duboko ja, ono nepoznato i vama, otišlo u svijet. Postalo je odjednom vidljivo svima. Strah i nepoznato guraju sigurnost i poznato. Nastaje borba u kojoj izgubi slabiji. Nepoznato je slabiji jer u nepoznatome nema nikakvih skrivenih alata. Tamo je samo taj trenutak čije su i milisekunde nepoznate. Poznato područje ima alate, ustaljene misli, ponašanja koja olakšavaju onaj strah i brišu nepoznato. Zamislite kao da brišete gumicom slova ispisana na papiru.

Sada se sjetite nekoliko trenutaka poslije one misli ”Zemljo otvori se”. Jeste li nestali s kugle zemaljske ili ste još živi, upravo ovo čitate iako ste takvo nešto doživjeli možda baš jučer. Sve se opet posložilo. Zašto? Zato što je svaki trenutak prolazan. Kada to u svojoj meditacijskoj praksi spoznamo, shvatimo da ne vrijedi uopće ulaziti u onu borbu jer se ne vrijedi boriti protiv nečega što ni ne poznajemo. Naravno da uvijek imamo sigurnu zonu i ona je uz nas uvijek. Nije li baš ta sigurna zona tu da nam pomogne da zaplivamo, kao i naše male pomoćne rukavice za plivanje. Ili tata koji nas drži sa strane dok nas uči voziti biciklu. Čini se da sigurno i nesigurno ne postoje zasebno, oni su jedno. Kao dva prijatelja koji štite i čuvaju leđa jedno drugom kako bi se mogli sigurno razvijati u nesigurnosti. Nesigurnost je dio tebe, baš kao i sigurnost. Zato ga prigrli, daj mu zraka, pogledaj što se tamo krije, zašto se budi baš sada, na što te poziva.

Možda te poziva da učvrstiš svoju sigurnost, ali kako ćeš to moći bez prostora u kojem će se sigurnost vidjeti. Baš kao što i riječ svjetlo ne bi imalo smisla da nema riječi tama. A možda te poziva da zaplivaš u nesigurnost i otkriješ nepoznati dio sebe koji oduvijek živi u tebi.

biramo li trenutak.jpg

Napisala: Ivana Kurtov


 

 

Ja vs. Vrijeme

ja i vrijeme

Jeste li ikada gledali ili možda sudjelovali u natjecanju s vremenom. Ali doslovno, imate sekunde i ako nešto ne napravite u tim sekundama, gubite. Ipak, ako izgubite imate sutra – i tada ponovite istu priču. I tako iz dana u dan sudjelujete u jednom vrlo takmičarskom sportu, da ni ne stignete ići gledati pravu utakmicu košarke u kojoj bi vi bili SAMO promatrač.

Prolaznost vremena je izvan naše kontrole, što nas očigledno jako muči. I onda smo odlučili prilagoditi brzinu svoga rada prema brzini vremena, što na kraju ispadne da imamo čak i više obaveza, ali ubrzano. S ove sjedeće i mirne perspektive, lako je reći da je to besmisleno, ali kada smo na terenu neki drugi dio, možda onaj nesvjesni dio nas, prevlada. Ako nešto od toga ne stignemo, osjećamo se loše, poraženo i jedino što nam preostaje je preko noći napuniti snage da bismo krenuli u borbu s vremenom sutra.

 Kao i kada smo promatrači na utakmici koju idemo gledati, dajmo si priliku biti promatrači i vlastite utrke. Od rana jutra osvijestite namjeru svoga dana, osvijestite u kojim dijelovima ste pretjerali. To ćete primijetiti u onim aktivnostima koje obavljate automatski. Primjerice peglanje ili čišćenje kuće može biti automatska reakcija na misli ”Moram danas čistiti”. I ako ne očistim bit ću loša majka, supruga,… Trenutak svjesnosti može vas spasiti od automatskih misli, radnji i na kraju osjećaja koje vrlo često nemaju čvrstu podlogu. Jer realnost je upitna, pitanje je koliko ona postoji prije naših radnji i misli, a koliko mi sudjelujemo u stvaranju te realnosti.

Ako ste i u tijeku neke radnje, žurite, gladni ste, niste stigli niti popiti kavu, malo se protegnuti, svjesno disati –  pitanjem unesite svjesnost baš u taj trenutak. Mnogi ljudi imaju uvjerenje kako ne mogu usporiti i brinuti se za sebe jer nemaju vremena, dok je zapravo to najjači argument za napraviti upravo to.

I na kraju budite nježni prema sebi ako ne stignete sve s to-do liste jer nitko vas neće kazniti osim vas samih, na kraju krajeva vi ste tu listu pisali. S dubokim udahom i izdahom osvijestite srce kako vam kuca i pokušajte mu dati pažnje i mira jer ono već radi veliki posao. Postoji i drugo uvjerenje zašto se utrkujemo s vremenom – jer drugi od nas očekuju da mi to napravimo. No, tko je drugima to i pokazao – opet mi sami. Osvijestite si i takvu misao. Jer kada se mi brinemo za sebe, mijenjamo odnos prema sebi, a kada to radimo naša najbliža okolina zrcali naše ponašanje i počinje se drugačije ponašati prema nama. Svjesnost je proces koji se odvija unutar jedne osobe, i svatko je odgovoran za svoj dio svjesnosti, ali ono je rezultat koji utječe na vašu okolinu, baca trag svjetlosti u radnje drugih osoba, obavija nježnosti okolinu koja nikad takvo nešto nije čula. Odjednom se počinje mijenjati sve, a počinje od tebe.

Neka ova utakmica sve manje postoji u vašem životu, jer protiv vremena ne možemo, ali možemo zajedno s vremenom.


Načuli osjetila i vidjet ćeš što znači biti tu i sada

Osim što uvijek, ali baš uvijek imamo ponudu raznih distrakcija od sadašnjeg trenutka, uvijek i baš uvijek imamo i pozive u sadašnji trenutak. Prvo ćemo nabrojati odakle bi mogli dolaziti ti pozivi u sadašnji trenutak. Naravno, što god da doživljavamo ono se percipira i odražava u nama. Pa tako možemo reći da razne pojave izvana utječu na nas.

Prvo, to može biti mobitel. Drugo, to može biti nebo koje gledamo. I u jednom i drugom slučaju možemo usmjeriti našu pažnju, biti usredotočeni samo na to i biti mindful. No, zašto je biti na mobitelu ipak drugačije i mnogo puta nas to koči da budemo u trenutku. Možda je odgovor u kontroli. Kada smo na mobitelu, mi njime ujedno i kontroliramo. Svaka aplikacija nas poziva da budemo u njoj. Prvo nam se čini kao da mi kontroliramo što ćemo raditi na mobitelu, no nakon nekog vremena shvatimo da nas mobitel zapravo kontrolira. Kada se ta granica prijeđe, prestaje mindfulness. Naše misli, senzacije, pa i osjećaji vođeni su sadržajem mobitela. Sami ili pod vodstvom mobitela idemo u virtualne svjetove koji su se poprilično odmakli od realiteta i prešli u imaginacije, fantaziranja, sanjarenja, budućnost ili možda u prošlost. Biti isključiv i ne koristiti mobitel nije rješenje, ali biti svjestan prijelaza sadašnjeg trenutka i učestalog sanjarenja može biti jedan od načina svjesnijeg života.

Drugi slučaj je nebo i disanje. Nebo je izvan našeg tijela, jer ono postoji izvana. Slika koju mi dobivamo nastaje u nama. Ponekad dok gledamo nebo, isto možemo odlutati i otići u razna razmišljanja. To je isto potpuno normalno. No, ako želimo ipak biti u trenutku i ojačati kapacitete za pažnju, prisutnost, a možda i dopustiti trenutnim osjećajima da izađu na svjetlo dana, onda ćemo svoju pažnju vratiti nazad na nebo. Razlika od mobitela je to da nebo je takvo kakvo je. Ono postoji neovisno o nama, uvijek, baš takvo kakvo je. Mi ne možemo kontrolirati nebom, niti ono ne može nama. Ako usporedite s mobitelom, to je daleko manje zabavnije na prvi pogled. No ako ostanete s nebom, vidjet ćete kako je upravo bivanje s nebom, samo tu i sada tako bogato i toplo iskustvo. Umirujuće, odmarajuće, tako sadržajno, iz trenutka u trenutak tako drugačije i na kraju posve živo. Kako smo rekli i na početku, čemu god da svjedočite, bilo iznutra ili izvana realizira se u vama. Na taj način mogli bismo reći da postoji neka veza, možda čak i kontrola. Možete zamisliti kako biste se osjećali samo nakon 5 minuta gledanja u nebo. Možda odmoreno, živo, bogato, toplo,…  Kako ne kontroliramo nebom, učimo se i podnijeti ‘nekontrolu’. Jer možda nam u tom trenutku iskoči nešto neugodno jer nemamo više nikakve kontrolirajuće distrakcije. Možda iskoči dugo potisnuta potreba za plakanjem ili pak dugo potisnuta potreba za smijanjem. U tom trenutku ‘nekotrole’ događa se zapravo najveća kontrola. Događa se ono što se treba dogoditi. Psihički i fizički sustav našeg tijela i uma se dovodi u ravnotežu. Dopuštamo samo sebi da se obnovimo, kao kada mobitel stavimo na punjenje.

Drugi slučaj je disanje. Disanje je kruženje zraka između nas i okoline. Nije li već samo to fascinantno. Disanje je još jedna od prilika odnosno poziva u sadašnji trenutak. Ono postoji uvijek, ali doslovno uvijek nam je na raspolaganju. Kako postoji u nama možemo ga kontrolirati čime se onda povećava naša sposobnost da duže ostanemo u trenutku. Može se kontrolirati samo oblik, tok, no ne i sadržaj. Pokušajte samo jednom dok čitate ovo udahnuti svjesno i izdahnuti. Osjetit ćete kako se odjednom osvještavaju i drugi dijelovi tijela. Kako disanje postoji uvijek, zanimljivo je kako te senzacije postoje uvijek, ali ih nismo svjesni. Što znači da opet ne kontroliramo disanje, već nam se tako čini jer postajemo svjesni. Naša svjesnost je u kontroli. Senzacija disanja je toliko snažna da nas dovede u trenutak, kako bismo se u potpunosti odmorili i smanjili misaona lutanja, sanjarenja, katastrofiziranja, predviđanje, prosuđivanje. Disanje nam pomaže da budemo tu i sada, ne samo s dahom već i sa svime što se događa oko nas, kako ne bismo naglo i prebrzo reagirali.

Što nas to ipak koči da  pogledamo u nebo na trenutak ili na trenutak osvijestimo disanje.

be here.jpg

”Nemam vremena” –  vrijeme utrošeno u ono što se događa u trenutku u vama i oko vas je zapravo jedino vrijeme koje imate. Obaveze koje imamo ponekad su samo u glavi, jer smo nešto zamislili i to moramo ostvariti. Tako naše misli kontroliraju našim životom, dok mi ne shvaćamo da su to samo misli i da ponekad ako nešto ne napravimo, apsolutno ništa se neće dogoditi. Vrijeme bivanja u trenutku nikad neće biti na popisu jer ono nije stvar budućnosti i ‘to do liste’. Ono je uvijek tu, dostupno na razne načine. Samo trebate vidjeti pozive i češće se odazvati zovu trenutka (priroda, disanje, jedenje,…). Čak i onda kada mislite da nemate vremena i da kaskate za svime, možda je baš to pravo vrijeme da se balansirate. Da dođete tu i sada, pa možda i shvatite kako mnoge obaveze dolaze iz vašeg čvrstog držanja za misli.

”Imam nešto bitnije za raditi” – od disanja ili gledanja u nebo nećemo zaraditi ništa novaca, nećemo sagraditi kuću i nećemo si moći platiti školovanje. Ipak, pitate li se ponekad odakle vam snaga za gradnju kuće ili za ići na posao svaki dan. Ta snaga je u vama, ali ona je iscrpna i to ćete vrlo često osjetiti već u prvoj smjeni nakon vikenda. Tako da bivanje u trenutku neće biti naplaćeno direktno, ali posredno će sigurno utjecati na vašu kvalitetu rada, a to znači na koncentraciju, pažnju, pamćenje, vitalnost, pokretljivost (ako uključite um i tijelo u svjesnosti), mogućnost podnošenja izazova, neugodnih situacija, teških emocija,… Jer bivajući u trenutku sve to vježbamo. Jer upijamo doslovno svaki trenutak, pamtimo ga na razinama više od jednog osjetila, podnosimo nemogućnost kontrole i ono najvažnije budimo osjećaje za koje nismo ni znali. Možemo buditi suosjećanje, nježnost, prihvaćanje, otpuštanje,…

”Ne znam kako” – mindfulness je samo naziv, ali nije tehnika ili nauka. To je iskustvo. Nema dobrog ili lošeg iskustva. Ponovite još jednom – nema dobrog ili lošeg iskustva. Mindfulness je baš suprotno – bivanje u trenutku bez prosuđivanja. U jednom dijelu mindfulnessa radi se o tehnikama i to je dio koji vas uče mindfulness učitelji. To je kao put u vaše iskustvo, ali uvijek se radi o vašem iskustvu. Neki ljudi su prirodno prisutniji, dok su drugi potpuno lutajuće misaone naravi. Ako vas ograničava ovo uvjerenje, pronađite tečaj na kojem ćete naučiti nešto što vam je potpuno strano obzirom na godine prakticiranja bivanja u prošlosti ili budućnosti. Nakon toga, vjerujte svom iskustvu koje će vas odvesti tamo gdje nijedan priručnik nije ponudio upute. A to ste upravo Vi. Baš takvi kakvi jeste, bez pogreške.

”Dosadno mi je” – naravno. Nakon svih mogućih stimulirajućih aktivnosti, nadrealnih sadržaja, imaginacija, fantaziranja, brige, stresa – biti u trenutku je šok. Samo to?! Gledanje u nebo i slušanje ptica. To je kao i spavanje koje može biti poprilično glupo naspram života koji imamo tijekom dana. No, spavanje nije dosadno, zar ne? Naprotiv, mnogi od vas obožavaju spavati. Jer se odmaraju, umiruju tijelo, regeneriraju kako bi bilo spremni uzeti ono što dan daje i kako bismo bili spremni ponuditi nešto i mi sami. Ovo razmišljanje provjerite sami. Možda pronađete da nije dosadno, već potpuno drugačije.

”Odmah počnem razmišljati, ne mogu ja to!” – naravno da razmišljate. Bravo! To znači da ste potpuno zdrave i normalne osobe. Ne možemo ipak kontrolirati kada i koje ćemo misli ili osjećaje imati i kada. To su naši nepozvani gosti. No, možemo promijeniti odnos prema njima. Možemo ih promatrati, kao što i slušamo zvukove koji nam dolaze u iskustvo ili kao što gledamo okolinu koja nas okružuje. Ako gledamo stablo, ne pomišljamo da smo to stablo. Kod misli je naravno drugačije jer naše misli govore o nama, pričaju priče o našim životima, na neki način to je naš kompas. Često nam misli pomažu, ali one su i kompas prema opterećenosti, doživljaju stresa, utječu čak i na naše radnje, na fizički sustav,… Zato je potrebno naučiti imati misli, ali ne razmišljati. Pustiti da dođu i odu. Zato vam se i pojavljuju baš onda kada ih vi ne želite. Žele vas naučiti da promijenite odnos prema njima. Nemojte se ljutiti na sebe ili još gore pomišljati da ste grozni. Budite sretni jer ste zdravi, jer misli su vaši učitelji i oni ne samo da vas pozivaju na primanje i puštanje, već i na suosjećanje. Sjetite se samo koje si grozne stvari ponekad govorite. Ne brinite ako ih pustite neće se ništa dogoditi, imate 40 000 – 80 000 misli dnevno.

Opet na kraju, uvjerenja su samo snažno ukorijenjene misli praćene s iskustvom. Pokušajte i na ove prepreke gledati kao na učitelje, koji vas pozivaju na potpuno suprotan zadatak. Na puštanje i dopuštanje novim iskustvima da urone u vašu svakodnevicu.


Hoću li biti neuspješan ako sam blag prema sebi?

Nisam sigurna kako, ali došlo je do toga valjda još u osnovnoj školi ili pri prvim povicima naših roditelja ili skrbnika kada smo napravili nešto dobro. Njihovi osmijesi bili su nam tada sve. Jer bilo nam je najpotrebnije nekome pripadati. No, nemojmo zaboraviti i drugu stranu priče. Kada nam se dogodilo nešto loše, dobili smo utjehu, zagrljaj i opet sigurnost kako bi se u konačnici umirili.

No, ponekad bi dobili i njihov strah. Strah od toga da takvi šlampavi ne ostanemo zauvijek. Pa bismo dobili dodatne naredbe, stroži režim. I to nam je pomagalo, postajali smo bolji. Ali nikako ne bismo puno postigli da je režim bio sve što smo dobivali. Kada smo narasli postali smo i mi nekome njegovatelji.

Ne samo vlastitoj djeci, već prijateljima, a možda i roditeljima s početka priče. Kad god je nekome od njih teško, sasvim prirodno nam je utješiti ih, pružiti im ruku, zagrljaj i to bez puno priče. Nakon toga kažu nam hvala. Ne mora značiti da smo im riješili problem, ali nešto smo im valjda pomogli. Bilo im je lakše. Lakše da mogu ponovno krenuti u akciju. Ovaj puta osnaženi, voljeni i sasvim dovoljni. Nikada se od ljubavi i nježnosti nisu pokvarili.

U redu, što ne štima kada se radi o nama? Zašto smo ponekad tako strogi prema sebi. I to posebice kada nam je teško, kada smo neuspješni i nezadovoljni. Tada naš režim najviše radi. Pa se šaljemo da idemo raditi još više, da smo još duže budni, uskraćujemo si obične dnevne užitke, ponekad si čak i hranu uskraćujemo, pa dobru glazbu, odmor,…

Drugi ljudi su tu, oni nam pružaju podršku, ali oni i odlaze. Ostajemo sami sa sobom, suočeni s unutarnjim dijalogom. Što bi bilo kada bi sebi upućivali one rečenice, geste, pa čak i samo-zagrljaje kada nam je teško. Dogodilo bi se upravo ono što se događa i našim voljenima kada im mi to dajemo. Bilo bi nam lakše. Time bismo dobili energije da idemo dalje, da napravimo ono na što nas život zove. Ili pak da stanemo i ne idemo preko granice. Nećemo slomiti krila ako pazimo na njih. Nisam sigurna koliko je ova poruka jasna. Valjalo bi ju testirati. Ovog trenutka, dok ovo čitaš kaži si iz čista mira ”U redu je”. Ovo nije još jedna tehnika, savjet, metoda moderne psihologije. Premda pomalo tako zvuči, shvati to kao najnormalniju i prirodnu pojavu. Kao kad si žedan, popiješ vodu. Tako i ovo, samo ne tako jednostavno.

slomiti krila.jpg

Napisala: Ivana Kurtov, mag.paed.soc.


O prisutnosti

Prisutnost je pojam koji se ne može opisati, prisutnost se osjeća u srcu, u prsima, u rukama, u mislima i osjećajima, u dodiru, pogledu usmjerenom u istom pravcu, zagrljaju.

Ne mogu ti ni opisati koliko je to moćno, a još manje ti mogu opisati da tu moć imaš u sebi. Možda je nisi prepoznao jer si puno radio, trudio se, obavljao stvari, trčao po nešto, uređivao, uljepšavao.

No, tvoja prisutnost krije se u onim trenucima između, kada si miran, kada ne trčiš, kada si tu i sada, kada stvarno vjeruješ da je sada jedino što zapravo postoji i neće se ponoviti.
To ne znači da se ludo držiš tog trenutka, moraš ga znati i pustiti jer sada je sada. Ono ne traje, ono se mijenja, iznenađuje te, stalno te nečemu uči. Uči te i puštanju, prihvaćanju i mirenju s time da ne možeš imati sve pod kontrolom.

Kao i voda koja je protočna i teče, nosi sve što staviš na nju. Cijeloga te obgrljuje i ne boji se uči i u najmanje dijelove. Tako se ponaša i sveprisutna ljubav, ona je tu, biva, mirna je i ne boji se da nije dovoljno. Jer kada voliš u trenutku, imaj povjerenja da je to sve što možeš dati, samo bivanje. Kada malo razmisliš, to nije SAMO.

prisutnost.jpg


Tek kad prihvatiš različitost, možeš vidjeti sličnost

Pazi kada osvještavaš, možeš svašta vidjeti. Čak i više od onoga što si prije. U prisutnosti sadašnjeg trenutka nalazi se kvaliteta otvorenosti uma.

Neki bi rekli da smo svi slično, dok bi se pak neki svađali da smo svi različiti, baš kao i prsti na našoj ruci.

Svatko se od nas barem jednom u nekoliko dana ili rjeđe nađe u nekoj novoj situaciji. Bilo na poslu, osjećajući novu emociju, u nekom novom kafiću, u novom društvu, novom gradu ili pak novom kontinentu. U tom novom ništa više nije isto, al’ doslovno ništa. Ništa osim vas, a čak ni više odjednom niste isti. Reagirate na drugačiji način, imate drugačiji pogled na to novo. Odjednom ste totalno mindful ili ste baš totalno frustrirani novom situacijom. Tada imamo tendenciju ići na sigurno, na ono što nas ipak vraća u trenutke kada smo se osjećali da sve znamo. Pa slijedimo iste rutine, slušamo istu glazbu, sjedimo na isti način. Svaka takva reakcija tijela i uma želi jedno – da se osjećamo ponovno sigurno. Što je super, zaista jest.

No, što ako se uopće nikad nismo ni bili nesigurni. Već smo vjerovali osjećaju koji nam vjerno pokazuje suprotno. Pa tako, reagirajući na takav osjećaj često znamo razmišljati o prošlosti, vrteći duboko ukorijenjene filmove, prisjećajući se izraza lica ljudi koji su nam tada značili sigurnost. Zapravo ispod površine vraćanja filmova u prošlu sigurnost nalazi se upravo strah od novoga.

Što s tim strahom? Sigurno ne pobijati. To bi bilo kao da želimo pobjeći od spasioca na plaži. Funkcija straha je da nas suoči s vlastitom hrabrosti. Kada ste najbliže strahu, imate najviše hrabrosti. Strah vas navodi na akciju – ali ne uvijek akciju borbe ili bijega. Većinom zapravo navodi na svjesnu akciju sudjelovanja u tome od čega vas je strah i bivanja u tom okruženju. To je kao glasnik vaše unutarnje snage, za koju uopće ne znate. Jer zamislite da nema straha, što god da bi radili, radili bi to automatski, bez opreza i svjesnosti. No, kako bi mogli uopće biti u novome, morate prihvatiti strah. A to znači prihvatiti različitost.

Znate što se onda može dogoditi? Onda se može dogoditi da odjednom vidite sličnost. Vidite sebe kako se snalazite u novome i to vas vrati u kožu sebe. Opet plivate, u drugom moru, ali plivate. Iako je i more jedno. Ili vidite da ono što je različito vidi se samo u različitom obliku, boji, sastavu, zvuku. Baš kao i ptice, toliko mnogo vrsta, boja, zvukova koji podsjećaju više na zvuk tračnica, nego ptica, pjeva koji vas podsjeća na budilicu koju ste prije koristili. Sad shvatite da to više ne može biti budilica, nego vaša nova realnost. Netko se s različitosti inspirirao da vama napravi budilicu, vama je to bilo odlično jer je novo. Sada je to novo vaše stalno. Vidite koliko zapravo tu ima sličnosti.

Naravno da smo prvo skloni osuđivanju različitosti, upravo zato što nam je novo, oku i uhu možda neugodno. Ili smo skloni pretjeranom hvatanju za novo, misleći kako to imamo sada i nikada više. Ali ako poslušate različitost, vidjet ćete da je ona odavno živjela u vama. Možda u drugom obliku i boji, ali negdje vam je poznata. Jer kako bi uopće došli do tamo? A ono što vas dovodi da to sve vidite, jest svjesnost. Koja je dostupna uvijek, gdje god bili, osim ako niste u životno ugrožavajućoj situaciji. Onda bježite i vjerujte automatizmu!

različitost

Napisala: Ivana Kurtov, mag.paed.coc.


Prihvaćati ne znači nužno slagati se s onime što prihvaćam

Život se događa. Svake sekunde u nedogled. Bez zadrške, bez puno čekanja i vrlo često bez našeg slaganja. Sjetite se samo onih nenadanih trenutaka kada ste na kiši i kisnete jer niste uzeli kišobran, pa onda onih trenutaka kada se nađete u situaciji kada ste bolesni baš kada ste zakazali putovanje. Od gubljenja ključeva pa do gubitka posla , sve je to lepeza onoga što dolazi u paketu života. U tom paketu su i one lijepe situacije kada upoznate nekoga s kime se osjećate potpunije, pa do pronalaska posla u kojem se i sami pronalazite, ali i onih situacija kada samo pijete čaj i naprosto uživate u svakoj sekundi.

Život se događa, zar nije to dovoljan razlog da se naučimo prihvaćati svaki trenutak koji dođe, pa i one nepozvane goste poput boli od gubitka, potom  tuge i straha koji povija našu viziju budućnosti.

Kada čujemo pojam prihvaćanje, možemo pomisliti na nešto sasvim suprotno. Mislimo da ako prihvaćamo da se trebamo s time složiti i to prihvatiti ili možda mislimo kako ćemo prihvaćanjem života postati odviše opušteni, raspušteni i nećemo se naučiti ‘trgnuti’. Logično je da nam se takve misli nameću i upravo nas taj automatski otpor može pozvati na praksu prihvaćanja. Pogledajte da li vam je pretjerano razmišljanje o situacijama koje su se dogodile u prošlosti ili koje će se dogoditi u budućnosti, kao i analiziranje sadašnjosti pomoglo da se s njima nosite bolje. Da li vam je samokritičnost pomogla da postanete bolje osobe. Često, ali ne uvijek takve navike uma stvaraju više napora, grčevitog držanja zbog čega na kraju ne vidimo situaciju u kojoj se nalazimo, već sami sebe procjenjujemo.

Prihvaćati znači vidjeti, osloboditi prostor i fizički i emocionalni oko onoga što se događa. To se gleda tako da unesemo svjesnost u misli, u osjećaje te u onu potrebu da nešto na silu eliminiramo iz trenutka ili potrebu da se grčevito držimo za nešto ne želeći to ispustiti zbog straha da ćemo to izgubiti. Kako se to gleda malo je dublje pitanje i zahtijeva prakticiranje koncentracije i svjesnosti.

No što bi značilo prihvaćati

Prihvaćati znači priznati sebi što se događa, priznati sebi teškoću koja nam se trenutno događa. Prihvaćati znači vidjeti kišu, sebe i cijelu situaciju. Kada progledamo sve postane jasnije. Postaje jasnije da nijedna sila eliminacije ili držanja ne može promijeniti silu mijenjanja, nestalnost i toga da se život događa, mijenja iz sekunde u sekundu. Život kao da je u isto vrijeme smrt. Ulazeći u trenutak, jedan trenutak završava. Postaje jasnije koliko ulažemo krivnje u sadašnjost dok shvaćamo da nijedna krivnja ne može promijeniti ono što se dogodilo. Postaje jasnije da ulažemo puno straha u trenutak, dok shvaćamo da nijedan strah ne može promijeniti budućnost. Sve to znamo i baš suprotno ne želimo to prestati raditi, već osjećati i pustiti. To je prihvaćanje, radikalno nošenje sa životom, baš kakav život i je. Prihvaćanje nije nijekanje realnosti i svih osjećaja koji dolaze u paketu. Baš suprotno, to je otvaranje paketa, pogled prema poklonu života i svom odnosu prema tom poklonu. A onda i prihvaćanje toga da će i taj trenutak proći.

Komplicirano je, teško i prihvaćanje se ne uči čitanjem ovog teksta. Ovo je samo početak, dok se sve zapravo zbiva u vašem direktnom iskustvu. Polako, u skladu s mogućnosti, s praksom mindfulnessa i s puno nježnosti prema sebi ako ne uspijeva. Jer ni ne treba uspijevati, možda je uspjeh u prihvaćanju toga da ne mora sve uspjeti što zamislim, pogotovo kada se radi o raznim dosadnim i teškim osjećajima. Na sumnju o tome hoćemo li postati pasivni ako prihvaćamo, odgovorite sa svojim iskustvom. Ovakve i slične teme obrađuju se prvenstveno preko direktnog iskustva na tečaju MBLC.

prihvaćanje ne znači


Što mislim da gubim ako sam u sadašnjem trenutku?

Očito nešto gubim ako je toliko teško biti usmjeren na ono što radim u sadašnjem trenutku. Taj osjećaj sigurnosti koji stvara planiranje, vraćanje u prošlost i osjećaj kao da time mijenjamo ono što se već zbilo. Onda opet taj osjećaj kao da ovo što je tu i sada nije dovoljno, pa svu nadu da bude bolje polažemo u budućnost, u trenutke koji su s jedne strane okupani sigurnosti dok sadašnjost odiše takvom nesigurnošću i nestalnošću.

Kao da se teško pomiriti s činjenicom da sve ono što imamo sada jedino imamo. Kao da nas ta ”običnost” trenutka ubija u pojam.  Sada je sve –  ponekad je izrazito uzbuđeno i ugodno, a ponekad je baš suprotno, neugodno i bolno. U oba slučaja teško nam se pomiriti s time da je to sad tu. Što još mislim da nedostaje trenutku?  Ponekad ne želimo da neki trenuci iščeznu pa dodajemo još začina takvim trenucima. Takvi začini najčešće se vide u opisivanju divote sadašnjeg trenutka, a manje samo s bivanjem bez riječi  i opisa. S druge strane znamo da će ti trenuci proći i idemo u žaljenje prije vremena. Neki bi rekli vraćamo se u realitet.

No, što ako je realitet zaista samo ono što imamo te sekunde, tog trenutka?

Ponekad nas posjete i bolni trenuci, od kojih pak bježimo u one dobre ili pretjerano opisujemo tu bol kako bi je postali svjesni. Kao da nije dovoljno bolno samo osjećati, samo biti s tim pritiskom u prsima ili suzama u očima. Takve bolne trenutke želimo začiniti nadom u bolju budućnost, bijegom, eliminiranjem ili potiskivanjem.

Ponekad je nešto toliko bolno da je dobro otići na trenutak iz tog trenutka. No, u konačnici trebamo poštivati svakog neočekivanog gosta koji uđe u naš život. Dozvoliti mu da nam prenese poruku i da onda otiđe. Znati primiti, ali i pustiti. I istina je, nijedan trenutak nije sam po sebi vječan. Ali ako ga ne primimo, poslušamo i pustimo – često će nam dolaziti. I onda ćemo imati vječne probleme ili emocionalne zapetljaje.

Možda ipak u  sadašnjem trenutku ne gubim ništa, dobivam ono što mi je trebalo doći.

Pitanje je samo – mogu li podnijeti biti s time i ne odlučivati da neke trenutke ne želim ili pretjerano želim? Mogu li shvatiti da jedino što je u mojoj moći je naučiti se nositi s onime što mi dođi. I shvatiti da tako kreiram posredno i sljedeći trenutak. Nije da mi se život događa, već ja surađujem s njime.

Primjerice,  ako se otvorim osjećaju tuge onda ću moći primiti mnogo iskustava koja bi mogla završiti s rastavljanjem, ali ako naučim prihvaćati bolne trenutke, onda ću se moći više otvarati životnim prilikama, a ponekad i neprilikama.

Završite ovo čitanje s pitanjem – Što ja (mislim da) gubim ako sam ”samo” tu i sada?

što mislim da gubim ako sam u sadašnjem trenutku.jpg

Napisala: Ivana Kurtov, mag.paed.soc.


Kad Jesen pokuca na vrata našeg života

Jesen je ponovno zavladala.

Kraljica je to boja, mirisa i uzbuđenog hvatanja posljednjih veselih tračaka Sunca. Taj prirodni raskoš nastao iz obilja Ljeta, polako prelazi u siva, hladna jutra i večeri obavijena maglom. Svi zvukovi doimaju se udaljeniji i tiši, kao da nešto nagovješta smiraj.

Prošećete li parkom, promotrite drveće. Ti nježni, tihi divovi mogu vas poučiti vrijednoj pouci o otpuštanju.

Nakon cjelogodišnjeg obostranog rasta (prema unutra, korijenjem duboko u Zemlju te prema gore, visoko prema Nebu), vidno se priprema za razdoblje stagnacije i počinka.

Odajući počast i slaveći sve što je Proljeće i Ljeto za njih donijelo, svojim šarenim, veselim bojama krošnji predstavljaju prava remek- djela prirode.

U određeni čas, a u skladu s promjenom doba, ne opirući se i ne propitujući, počinju odbacivati sav raskoš svoje krošnate odore. Lišće isprva gubi boju, suši se, a potom i otpada.

Dan za danom, list za listom, i naše drveće ponovno je ogoljelo.

Sigurno se pitate, kakve sad veze ova priča ima s realitetom u kojem se mi nalazimo?

Poput drveća, ako želite izrasti u zdravo i kvalitetno, snažno stvorenje, potreban je unutarnji rast koji će se automatski reflektirati prema van.

Ipak, čak i ako na sebi radite te željno pozdravljate nove osobne vještine, uspjehe i kvalitete, prije ili kasnije, ponovno nastupi razdoblje promjene.

Nevezano uz mijenu godišnjih doba, to može biti razdoblje kakvih promjena i izazova na vašem osobnom, obiteljskom, poslovnom ili društvenom planu.

Mnogo puta, to izazovno razdoblje ne pita za našu dozvolu ili jesmo li spremni da nastupi.

Tako se mnogo puta iznenadimo te se jave osjećaji nevjerice, šoka pa čak i ljutnje i poricanja. Vrlo često, jave se misli poput: ” Zašto se to meni uvijek događa?”, ”Ovo nije pravedno”, ” Nemam snage za sve isponova”, itd.

To je sasvim u redu i prirodno. Dajte si dozvolu osjetiti sve osjećaje koje možete doživjeti. Uzmite nekoliko trenutaka u danu te provjerite gdje i kako osjećate utjecaj novonastalih životnih promjena. Udahnite nekoliko puta duboko i samo osluhnite sebe iznutra.

Sjetite se tad drveća i kako ono spremno odbacuje svaki list. Jedno razdoblje je završeno. Učinjeno je sve što se moglo i sad je došlo vrijeme čišćenja.

A lišće koje otpadne nakon nekog vremena pretvara se u dragocjenu prihranu korijenju.

Otpali, završeni dijelovi tako postaju potencijal i hrana novom ciklusu rasta.

Vraćajući se ponovno na naš život, možemo primjetiti kako su razdoblja pucanja, odriješivanja staroga, završetaka bilo kakvih poglavlja, zapravo često bili prekretnica i doba najvrijednijeg učenja. Iako je to razdoblje često obilježeno neugodnim osjećajima i patnjom, vrijedno je zbog poziva za stankom.

Osjećaš neugodne osjećaje? Boli te iznutra, ali ne znaš točno zašto? Osjećaš unutarnji nemir i nezadovoljstvo?

Stani i promotri. Nešto traži tvoju pažnju, a upravo sad prilika je za kratkom pauzom i promatranjem.

Neminovno su ti trenuci blagoslov jer smo u neugodnim, bolnim trenucima najbliži samima sebi i svom korijenju.

Ipak, kako se i lišće tek protjekom vremena i uz pomoć sila prirode pretvara u hranu, tako su i krizna razdoblja čovjekova života proces.

Kako bi taj proces polučio vrijedne nove spoznaje, ovaj put nemoj bježati od njega.

Promatranjem iznutra, uz stalni povratak dahu, dat ćeš sebi priliku naučiti nešto novo o sebi.

Uz namjeru za ovakvim znatiželjnim promatranjem svega što se pojavi te uz strpljenje i davanje dozvole da budeš točno to što jesi u tom trenutku te uz razgovor o tome s osobama od povjerenja iz tvoje okoline, tvoja patnja i bolno razdoblje, pretvorit će se u vrijedno novo znanje i mudrost. 

Ako želiš, možeš s nama putem maila podijeliti kako ti doživljavaš i prolaziš kroz svoja razdoblja mijena, što ti je podrška u tome razdoblju i zanima li te možda još ponešto o toj temi?

Do sljedećeg čitanja, zaključna misao nepoznatog autora:

”Ponekad je najbolja stvar koju možeš napraviti da ne misliš, da se ne pitaš, da ne zamišljaš, da se ne proganjaš. Samo diši, i imaj vjere da će sve biti kako treba.”

concept-of-changing-of-the-seasons-from-spring-to-autumn-leaves-appear-on-the-tree-they-turn-yellow-and-then-fall-off-3d-animation-4k-3840x2160_b0f3muokye_thumbnail-full13

Napisala: Ema Patrčević, mag.paed.soc.


Podnijeti nered uči me imati mir

Soba mi je neuredna, želim ju spremiti i do tada vodim unutarnju borbu. Dok to ne učinim, ne mogu biti mirna. Što se tu događa? Nešto izvana je uvjetovalo moj osjećaj mira. I to ne samo u sobi, nego i izvan nje. Odmah sam mirnija jer mi je soba čista.

Pogledajmo još jedan primjer. Nisam zadovoljna svojim izgledom, idem ga popravljati dijetom. Dobijem nešto (kao vitku liniju) i budem sretna (dok se kg ne vrate). Taj ideal vitke linije također dolazi izvana, jer gledam slike poželjnog, nagrađivanog i hvaljenog oblika tijela. Budem sretna, samopouzdanija, uspješnija,…. Hmm, opet se nešto izvana dogodilo i učinilo mi je promjenu iznutra.

Što se događa? Da li je moguće da me vanjske promjene toliko mijenjaju. Da, moguće je. Ali kratkotrajno i uvjetovano.

Ima i drugih situacija. Nemam tijelo koje je današnji ideal ljepote. Svejedno sretna sam, volim svoje tijelo, obline, prirodnu i jedinstvenu zakrivljenost. Imam nered u životu, nije sve skladno, ali mirna sam. Jer sreću mi ne čini red ili skladno tijelo. Sreću mi čini mogućnost podnošenja nereda, mogućnost da volim svoje tijelo baš onakvo kakvo je.

Tek tada ću ići pospremati sobu ili brinuti se o tijelu. Samo iz ljubavi. Iz mjesta gdje se poštujemo, gdje imamo mir. Sreću mi čini kad se prema sebi mogu odnositi nježno i ne kritički jer nisam pospremila životni nered. Tada me neće soba činiti sretnom, neće me lijepo tijelo učiniti dugoročno sretnom. Činit će me sretnom osjećaj da je u redu biti i pomalo nesretan, da stvari ne treba odmah popravljati, da je nered moguć i normalan, da ja nisam projekt i da se ne trebam popravljati, da ne trebam to, i ne moram ono.

I ne neću biti okružena neredom, neću biti nezdrava jer sam dopustila imati obline i masnoće, neću biti van kontrole jer dopuštam nered. Jer kad volim ono što trenutno jesam, tek onda se mogu o tome najbolje brinuti. A možda je briga za mene umijeće podnošenja vlastitog nereda, surađivanja s tim kaosom misli, osjećaja i svega što me čini. Možda se mir nalazi u sadašnjosti, u prihvaćanju onoga što je tu.

BeFunky-project


Tišina mi je glasna

Tišina je stanje bez zvukova. Ništa se ne čuje, potpuni muk. Mir, usredotočenost, samo tišina.

Ahaa, no to nije tako. Ubrzo krene jedna druga vrsta buke. One unutarnje koju čine misli, moj unutarnji dijalog. Svi smo to primijetili, svi smo se nekad svađali sami sa sobom, bili strogi prema sebi, mučili se s vlastitim mislima.

Mindfulness nije to što donosi mir, zapravo na početku donosi nemir. Jer nakon dugo vremena prakticira se tišina, prakticira se samo biti. Ono što donosi mir je naš odnos prema samima sebi, prema mislima, prema tišini. A to je ono čemu uči mindfulness. Uči nas tome da zastanemo, čujemo unutarnju buku i promijenimo odnos prema njoj. Postanemo nježniji, ne prosuđujemo je, ne dajemo joj ocjenu, i pustimo da sadašnji trenutak obavije tu buku s onime što se događa sada.

tišina.jpg

Ponekad u najvećoj gužvu i buki možemo osjetiti mir, a ponekad u najvećoj tišini veliku buku. To je stoga što mir dolazi iznutra. Nerijetko se iznenadimo kada počnemo raditi mindfulness meditacije kako odjednom puno mislimo. Stvar je u tome da je takva aktivnost postojala i prije, ali je nismo čuli od svih vanjskih distrakcija. Nismo ni znali da mislimo. A zapravo smo slušali svoje misli –  zato nekad ne znamo zašto nešto radimo i nije nam jasno kako to da nešto osjećamo.

Ne znamo ni zašto nam nekad nije ugodno da smo sami. Znamo da nam je unutarnja tišina vrlo glasna. A možda se samo ne znamo nositi s vlastitim umom, mislimo da je jači od nas, da će nas nešto izvana umiriti.

Istina je zapravo da potpuna tišina nije moguća, ali da možemo naučiti od unutarnje buke napraviti ugodno mjesto, melodiju vlastite stvarnosti i naučiti se prihvaćanju, a ne mijenjanju. Promjena ionako dolazi iz razumijevanja vlastite tišine, onoga što često izbjegavamo i za što tražimo načine da to utišamo. Tišina je glasna i neugodna, ako ju ne znamo slušati.


Čekaš, čekaš i jedva dočekaš.

Došlo je vrijeme kada se ovakvi tekstovi pišu i kada se tome čudiš jednako kao što se nekad netko čudio tehnologiji. Zapravo se i danas čudimo tehnologiji i u trenucima kada smo slobodni upoznajemo naše uređaje, istovremeno udaljavajući se od sebe. Dok nešto čekaš, primjerice tramvaj, želiš pogledati u taj mobitel pa makar gledao koliko je sati, a prije tri sekunde si to već provjerio. Kada nekoga slučajno pogledaš u oči, sve se misliš jesi li oko iščašio?! Odmah nazad zaviriš u mobitel i ne vraćaš se. Ne vraćaš se među žive. I tako znaš sve o kraljevima i kraljicama Engleske. Počinješ zavidjeti, uspoređivati, maštati, biti u budućnosti ili u prošlosti – počinješ biti nesretniji jer sve je bolje od ovog trenutka kojeg jedino imaš. Trenutak dok čekaš i dok prenosiš svoje tijelo iz sastanka u sastanak ili na neku drugu lokaciju je dosadan i bezličan. A što ako to sve nije tako? Što ako oči koje čekaju da te susretnu možda budu tvoj budući prijatelj, što ako u trenutku dok čekaš osjetiš toplinu pravog sunca, što ako u tramvaju vidiš ili još bolje učiniš neku gestu brige i pomoći prema nekome i to ti popravi dan, što ako vidiš malu bebu i nasmiješ joj se od srca? Što ako sadašnji trenutak nije dosadan, što ako je pun događanja, što ako je bolji od ijedne vijesti koju češ pročitati na mobitelu?

Što ako….dok čekaš stvarno nešto lijepo i dočekaš.

čekanje


Uhh taj mindfulness, ne mogu ja to! 

Mir može biti i u nemiru, dosada može biti prava prilika za kreativnost, škole mogu biti zanimljive (naravno  ), trenuci nestrpljenja mogu biti veliki učitelji za strpljenje u životnom kaosu, plakanje nas čisti od nečega što se zadržava u nama,…

Kao što vidite ništa u životu nije crno- bijelo.
Mindfulness isto nije stvar imati ili ne imati mindfulness, on nije stvar konzumerističke naravi, nije sredstvo koje se koristi pa odloži. Pomnost ili mindfulness je uvijek dostupno, čak i u trenutku kada smo svjesni da nismo svjesni ulazimo u područje osvještavanja sadašnjeg trenutka.

Možda je ovo teško pratiti, ali ne radi se o tome koliko smo dobri u svjesnosti, već imamo li ju i koja je kvaliteta te svjesnosti.
Vjerojatno vam i riječ kvaliteta ima prizvuk uspješnosti. I dalje se ne radi o uspješnosti, već o svojstvu. Imajte na umu da se i kvaliteta mijenja, da je to nešto što uvijek postoji, u nekom obliku. Mi smo ti koji dajemo predznak dobro – loše, često uspoređujući se s drugima.

Prakticirajući mindfulness više smo usmjereni na svjesnost o kvaliteti i odnos prema kvaliteti. Ako mi ne ide matematika, želim toga biti svjesna i ublažiti stav prema sebi, ne kažnjavati se radi toga. Tek iz te njegujuće pozicije mogu neku akciju poduzeti koja će mi donijeti nešto dobro. No, moram i prihvatiti da možda neću nikad toliko znati matematiku i da me to ne zanima. To će mi dopustiti da to malo (ne skroz) otpustim i da se otvorim nečemu drugome. Eto – o takvoj se kvaliteti radi.

Mindfulness zaista nije još jedna stvar na to-do listi i ne traži od vas da u tome budete dobri. Vraća vas sebi, daje vam trenutke svjesnosti, briše maglu, vraća vas na suosjećanje, nježnost. Cilj je da budete dobro, ne dobri. Da se ne osuđujete, da se rasteretite, da cijenite i doživite ono što se jedino i događa. Mindfulness se prakticira, ili bolje rečeno živi, ali ne da bi se nešto postiglo, već radi same svjesnosti. Radnja je sama po sebi svrhovita, svjesnost otkriva smisao neke radnje što onda utječe na to hoćemo li s time nastaviti, na koji način.

Sve ovo vodi tome da mindfulness je način života koji osoba živi. Taj način života je promjenjiv, nestalan, fleksibilan – ali zadržava istu bit – svjesnost uma. A um je sve – glava i tijelo. Kako sve nije crno – bijelo, tako se onda mindfulness ne prakticira samo u miru, već i među distrakcijama. Stoga mindfulness se živi i u onim trenucima kada smo sjeli u prostor koji je zaštićen od vanjskih distrakcija, ali se živi i na ulicama, u onom prostoru koji je pun distrakcija, koji dijelimo s drugima, sa strancima, u kojem postoji puno straha, neizvjesnosti i nesigurnosti.

Međutim, nije samo bitno vraćanje u sadašnji trenutak. Bitan je način na koji to radimo, s kojim stavom. Stavovi su vrlo bitan dio mindfulnessa. Osvještavanje sadašnjeg trenutka uključuje i osvještavanje toga kako se odnosi prema iskustvima. Da li prosuđujemo taj trenutak, sebe u tom trenutku, da li smo kritični prema sebi, drugima? Više o tome u sljedećim tekstovima.

Za sada samo se pitajte – imam li svoj prostor u prostoru koji dijelim s drugima?

mindfulness na ulicama ispr


Kako si?

Dobro?

kako si.jpg

Ovdje se nalazi pitanje od dvije riječi, a tako puno mogućih tumačenja. Idemo se prvo zapitati zašto ovo pitanje uopće postoji. Neki će reći reda radi, netko to zaista misli (iako možda zvuči reda radi), nekoga to uopće ne zanima, netko pita da bi sam bio pitan, itd.

Što god da je bila namjera ovog pitanja neki odgovor slijedi. Ako idemo iz svoje pozicije, a naša pozicija je bila da pitamo reda radi, onda će nam i odgovor biti reda radi. Kažemo da smo dobro, iako to možda nismo.
To je sve u redu ako smo u redu s tim odgovorom prema osobi koja to pita.

No, što se događa s našim najbližima ili s onima kojima je stalo do nas, s roditeljima kojih zanima kako im je dijete, s partnerima kojih zanima kako im je partner, s nastavnicima kojih zanima kako im je učenik, s prijateljicom koju zanima kako smo? Zašto i onda vrlo često lažemo. Ne njima, samima sebi.

Zašto postoji zid straha ili zid srama kojeg je tako teško preskočiti i zaviriti u šareno područje emocija različitih boja?
Možda se bojimo se da ćemo se raspasti ako uopće dotaknemo emociju, onu nepoznanicu i nepozvanog gosta koji nam baš kvari dati trenutak. Bojimo se ako kažemo istinu o tome kako smo, da će to zaista i netko čuti i željeti znati više, a mi to više ni ne znamo. Bojimo se da ćemo biti krivi jer nismo DOBRO. Bojimo se da smo pogrešni i nesposobni ako otkrijemo što je iza DOBRO. Možda nekad i pomislimo da ćemo biti na teret drugima ako otkrijemo što osjećamo jer vjerujemo (kao i drugi oko nas) da našu emociju treba mijenjati i popravljati ako nije samo DOBRO. Bojimo se dobiti pažnju ili baš suprotno, želimo pažnju.
Bojimo se, a i iza ove riječi je strah.

Strah od osude vlastitog sebe ili druge osobe. Ali strah je isto jedna od emocija koju osjećamo. Ako ste za početak shvatili da se iza DOBRO ponekad krije strah, to je već dovoljno.
Sljedeći put kad pitate kako si, zaista provjerite želite li čuti pravi odgovor. Jer ako želite, u tom trenutku počinjete biti slušač, a ne savjetodavac ili ”popravljač” emocija.

A ako pak odgovarate na to pitanje, pitajte se kako se zaista osjećate. Ako i ne kažete naglas, kažite sami u sebi. I ono što je najvažnije naučite se biti OK s tim.

I zapamtite da se sve to uči. Emocije jesu apstraktne, nepoznate, ali ne dolaze od vanzemaljaca. Dolaze od vas, kucaju vam na vrata da ih naučite prepoznavati i koristiti.


Osjećanje

BeFunky Design

Osjećati tugu ili razočaranje vrlo je teško vidjeti, opipati, i na kraju osjećati. Ponekad i kad nešto od toga osjećamo, mislimo kako je to bezveze jer je to nešto naše i drugi nas neće razumjeti. Naravno da je naše, ne postoji ništa subjektivnije od osjećaja, tjelesnih senzacija, misli ili bilo kojeg drugog unutarnjeg iskustva.

Kada se u trenutku pojavi neki osjećaj i mi mu ne znamo ni ime, to ne znači da on ne vrijedi. To samo znači da ga se bojimo upoznati, vjerujući kako nam može naškoditi. Zato je jako važno učiti o emocijama. Uvijek ih osjećamo jer nitko nije lišen osjećanja, ali učenjem i osvještavanjem napokon im možemo početi davati imena.

Iz iskustva znate da ne biramo kako ćemo se osjećati u nekom trenutku. Nemojmo se onda ni osuđivati radi toga. U redu je to što osjećaš, stvarno je.


Ostavi posao na poslu…

Ostavi posao na poslu, kuću u kući, more na moru, itd. Praktički, ovo znači da sve ostavimo tamo gdje smo to i našli. Odnosno kada smo to mjesto napustili da ga ne nosimo kao privjesak. S druge strane, to bi značilo da kada smo na tom mjestu da budemo samo tamo. Da smo programirani, to bi donekle i radilo. Međutim, ljudi smo, osjećamo, ljutimo se, uzimamo sve k srcu i zato nekad nosimo druge stvari na druga mjesta, a kad smo negdje najčešće tamo nismo. No, ima jedna pojava svojstvena ljudskim bićima posebno. To je da smo dobri u učenju, savladavanju novih načina razmišljanja, ponašanja, osjećanja,…

Učenju prethodi pažnja. Ako često ne obraćamo pažnju, naučit ćemo ne obraćati pažnju. Ipak, ako često obraćamo pažnju, imat ćemo pažnju, ili možda ona nas. To znači ako naučimo biti ovdje i sada s pažnjom na sadržaj koji se tu odvija, povećavamo kapacitet uma i tijela da djeluju najbolje što mogu. Često je naša pažnja podijeljena na neke poslove koji tek slijede u budućnosti, na prošla iskustva, na kritiziranje i stavljanje u ladice onoga što se događa u trenutku. Stoga često zaboravljamo, ne možemo obavljati stvari, nemamo koncentraciju. Ljudi imaju potrebu onda isticati koliko nemaju vremena, – ali možemo se pitati što oduzima to vrijeme? Stvarni događaji ili misaoni sadržaji koji uzimaju prostor, ali i vrijeme u našem životu.

Opet se vraćam na normalnost distrakcija koje uzimaju našu pažnju i ističem kako je to ipak jedna od funkcija našeg uma i tijela. Da djeluje po automatizmu, da uspije više funkcija obavljati odjednom. No, um funkcionira od nečega, od nečega uzima gorivo. Ne možemo reći da nekad ne radi pa se na taj način puni. Čak i dok spavamo, aktivni smo. Koliko god to čudno, um ima sposobnost da se odmara dok radi. Sigurno ste nekad osjetili kako se odmarate dok čitate, ili dok čistite kuću, perete suđe. Kada usmjerimo nježno pažnju na samo ono što radimo u tom trenutku, um se odmara. Kada je um odmoren, tada uspije procesuirati mnoštvo iskustava koje dobivamo svakodnevno. Isto kao i naše oči, noge ili ruke. Oči i ruke obavljaju svoju funkciju kretanja ili gledanja, ali to najbolje rade kada su odmorene i mirne. Odmor se ne mora nužno stjecati spavanjem ili neaktivnosti. Postoji budan odmor. Kada smo tu i sada i gledanje u nebo nam je jedini životni zadatak – to je oblik odmora i nježnosti prema sebi.

Zašto je tako teško odmoriti um? Um je apstraktan, nema oblik, nema organa koji ga predstavlja, pa nam je teško pomisliti na brigu o umu. Kako da se brinem, nema konkretne radnje. Da nas bole noge, legli bi, digli noge u zrak i pustili da se cirkulacija usmjeri na druge dijelove tijela. Um se nalazi svugdje i njegova funkcija se nalazi u svakom dijelu vašeg tijela. Jer inače kako biste mogli savladati neke precizne kretnje tijela da nema onoga tko misli na koju stranu što pomaknuti. Dakle, ako se nešto ne vidi i ne može opipati, ne znači da ne postoji. Možemo naučiti vidjeti vlastite misli, emocije, osjetiti koliko je naš sustav kapacitiran, u kakvom je stanju, kako se osjećamo u tijelu.

Vidjeti ili osjetiti nešto možemo ako toga postanemo svjesni. Svjesnost se ostvaruje u prostoru promatranja i ne-djelovanja. Često i umor nogu ne osjećamo dok ne sjednemo. Često ne shvaćamo kako se osjećamo dok nas netko to ne pita. Dok ne umirimo vanjske distrakcije i dok ne budemo samo s tim što se događa u trenutku. Ne postoji dobra ili loša svjesnost. Ne postoji imati ili ne imati svjesnost. Biti svjestan toga da nisam svjestan je već trenutak svijesti. Ne postoji greška u svjesnosti i ne postoji definicija kakva bi svjesnost trebala biti. Ona je individualna, intimna i drugačija kod svakoga od nas.

Pogledajte kako vam svjesnost može pomoći u poslovnom okruženju.

laptop-2562325_1920 (1)

Dragi svi, koliko vi ostavljate posao na poslu, koliko ste tu i sada s onime što se događa baš u sadašnjem trenutku bez biranja?

Napisala: Ivana Kurtov